Osobno sam prezadovoljan prvom utakmicom. Na velikim je natjecanjima najbolje na otvaranju pobijediti teško, s malom razlikom, jer tek tad možeš vidjeti sve svoje nedostatke. Prošao sam desetak takvih turnira, što svjetskih što europskih prvenstava, i kad god smo osvajali medalje, krenuli smo teško.
Sjetite se samo Atlante 1996. i prve utakmice, u kojoj smo jedva dobili Švicarce, pa poraza od Argentine 2003. ili teške pobjede 2004., također protiv Korejaca. I baš sam zato optimist, jer su igrači nakon ovakvih utakmica dodatno napaljeni, gladni rezultata. Bilo je tu još nekoliko razloga naše slabije igre i pobjede od “samo” gola razlike. Otvaranje SP-a, ceremonija, početak utakmice je kasnio, reprezentacije su čekale u tunelu, a već su se odavno zagrijale... Pa i atmosfera u Spaladium Areni sigurno je malo “zakočila” naše rukometaše. Sad igrači u glavi moraju raščistiti da i drugi igraju rukomet, da ima “plutajućih mina” koje ti mogu zagorčati život. Ovo je dobro za otrježnjenje. Svi znamo da ova reprezentacija može dati puno više, no ponekad jednostavno ima dana u kojima te jednostavno ne ide. Na velikim natjecanjima tek peti dan vidiš gdje si u odnosu na druge. Nećemo znati gdje smo niti nakon Kube i Kuvajta, tek ćemo poslije meča sa Španjolcima moći reći malo više. Sada dečki protiv Kubanaca i Kuvajćana trebaju zapeti, dobiti sa što većom razlikom. Siguran sam samo u jedno - ovako se krči put do zlatne medalje.