S podacima koje imamo o Valencijinom faulu na Pareju – čisti crveni karton. Poštujemo li logiku najboljih sudaca, sviraj samo ono što vidiš, moramo priznati da možda nismo vidjeli što je prethodilo tome što svijetu izgleda kao faul za crveni, faul za zatvor, vraćanje godišnje ulaznice, grafite po gradu...
Možda je klub prišao igraču, probao dogovoriti gospodski razlaz, možda je slao signale na koje nije dobio nikakav ili zadovoljavajući odgovor. Real se legendi znao riješiti dok je trajala proslava naslova. Zamjere se ljudi predsjedniku, misle da se neću usuditi otpisati ih, a ovaj ih se riješi ne trepnuvši. Možda se Parejo nekome tako zamjerio. Ili je signalizirao da neće samo tako otići i iznudio faul u ponašanju, raskid ugovora po menadžeru.
Vjerujem da će se svi složiti da je klub, što god bila istina, morao više poštovati igrača koji je odigrao 383 utakmice i zabio 62 gola. Vjerujem i da se mnogi neće složiti, ali ne mijenja na stvari, u današnjem svijetu je luksuz očekivati nešto više od napisanog u ugovoru. Naručimo pivo, u društvu izgovaramo, sve im je dao, a tako su mu se odužili, bar da su mu u lice rekli da ga više ne trebaju. No odnos je uzajaman. Klub i igrač se dogovore koliko će trajati ugovor, pogode plaću, bonuse za naslove, golove, asistencije, eventualno koliko kome ide od prodaje dresova.
U finalu, sve što vrijedi za farmaceute, bankare i druga zanimanja, vrijedi i za nogometaše, sportaše. Osim u ugovor kao u kamen uklesan, niti je klub igraču dužan dati išta više niti igrač klubu. Sve više od ugovorenog stvar je dobre volje ili, ako nam je draže, ljubavi. Bontona. Kućnog odgoja.
S vremena na vrijeme život nas podsjeti da je nogomet posao, mnogima ama baš samo posao. Između dva potpisa na ugovor i dvije “povijesne” utakmice, svi mi koji investiramo emocije, smo svi mi koji volimo, tu smo na svoju odgovornost. I, ne najveća prednost nego najbolnija točka milijuna koji, i ne znajući zašto, naprosto samo vole, jest što – nisu pod ugovorom niti je klub s njima potpisao ikakav ugovor.