Iz doba kupovanja dionica Hajduka pamtim rečenicu da se u Hajduk ne ulaže da bi se na njemu zaradilo, nego iz ljubavi. I dalje mislim da bi Hajduk imao veće šanse za naslov da se Split uopće ne miješa u poslovanje, a da su svi, voljeli ili ne voljeli klub, dionice kupovali da bi zaradili. Ne na Hajduku, nego s Hajdukom. Ništa tu Hajduk ne bi bio oštećen. Ne vidim nikakav problem ako navijači koji se klade na Hajduk - Dinamo ili Hajduk - Everton zarade i od prodaje Vlašića jer su suvlasnici kluba. U suštini, kupnja dionice je oklada. Na klub, a ne na utakmicu.

Otkako Kinezi zagovaraju da je časno biti bogat, devizne rezerve države su se s nekoliko milijardi dolara povećale na red veličine tisuću milijardi dolara. U srednjoj klasi sad ih je petsto ili šesto milijuna. Očekuje se da će šezdeset posto svjetske online trgovine za tri godine odraditi Kinezi. U krajnjoj liniji, Dinamo je toliko uspješniji od ostalih i zato što se najviše udaljio od socijalizma. Ili prvenstveno zato. Ili zato što je najbliže tom kineskome modelu kapitalizma. Istra i Kvarner su po mnogo čemu napredni. Savjet ne tražim niti bih ga dao, no mislim da bi kvalitativni skok bio da tisuće navijača razmisle je li bolje svaki dan odigrati za deset kuna ili proučiti Rijekino poslovanje pa za 3500 kuna možda kupiti dionice kluba. A onda, proporcionalno udjelu u vlasništvu, suodlučivati hoće li Rijeka prodati Gavranovića. Pa od prodaje možda zaraditi nešto kuna na ime dividende. Ili izvanredne dividende.

Treba vidjeti na koliko će Rijeka biti procijenjena. No igra li 5000 navijača za deset kuna svaki dan, puta godina dana, bilo bi to nešto više od 18 milijuna kuna za burzu i dionice umjesto za kladionice. Dogovore li se da nastupaju kao jedan, ne bi bili sasvim beznačajni. Ovisno o udjelima ostalih suvlasnika, navijači bi možda bili vrlo značajni, a možda bi njihov glas na skupštini dioničara bio presudan. Budu li dionice ponuđene svima, razmislit ću.