Suština je da Ivić prvo treba biti radnik u škveru, a onda trenerčina s kojom će se navijači identificirati. Netko mora biti temelj. Kasnije možeš dodati ponekog stranca. Na kraju za Arsenal može igrati jedanaest stranaca, a da navijači ne gunđaju.
Ali polako.
U istom tjednu se priča da će se u Kranjčevićevoj nešto graditi, tamo neće biti stadion, i o Rudešu. Što se Kranjčevićeve tiče, prostor je trebalo prenamijeniti prije najmanje deset ili dvadeset godina.
Grijeh je da na površini koja privlači biznise koji okupljaju tisuće ljudi na dan ili stotine tisuća na tjedan postoji smetnja koju ni pivom ne možeš izliječiti, ni časteći ne dozoveš tisuću.
Zagreb će već naći komad trave prilagođen svojim potrebama. Rudeš je pak lijep primjer šanse za održivi rast. Nadam se da se neće preforsirati, da uspjeh neće biti prečac u propast.
Što raditi u zemlji u kojoj, što se neutralnih navijača tiče, liga postoji zbog nekoliko derbija i finala, eventualno polufinala Kupa? Dinamo, tu i tamo Hajduk, Zagreb, Rijeka, Osijek, Varteks. Ovi što pokušavaju pobijediti Dinamo prije ili poslije uspiju, i shvate da se zapravo ne natječu s Dinamom, koliko s Barcelonom, Manchesterom, Bayernom i ostalima.
Konačno si prvak, tvoji navijači misle tko zna što sad počinje, a na kraju se sve svede na nešto protrženih igrača. Tržište ti kaže što raditi. Ili trguješ igračima, ili ti klub služi da pobijediš na izborima, ili nađeš način kako ugoditi manjoj ili većoj skupini, pa si faca na ulici. Možda ti i skandiraju. Ali mislim da je najbolje raditi što u Osijeku rade Krpan i Babić te što, evo, radi Rudeš.
Trenutačno nije ni prevelik ni premali, taman je.
Kažu da si u ekonomiji genij raste li tvoj posao sedam posto godišnje. To je umalo udvostručenje za deset godina. I upravo to Rudešu želim. Da za deset godina budu dvostruko, ne više od trostruko veći nego danas.
Ne želim kvantificirati. Vjerujem da svaki navijač Rudeša intuitivno zna, osjeća što bi to bio dvostruko veći Rudeš. Za dvadeset godina bilo bi to nečije životno djelo. Od nule, polako.