Mnogi umišljaju da smo se s nogometašima, Kostelićima i braćom Skelin, rukometašima, Ivaniševićem i Sandrom Perković trebali tako navići na šampionizam pa da nas svaki poraz treba ogorčiti. No to je pogrešno
Vidi originalni članak
Kultura poraza ili, uže, sportskoga poraza, jedno je od najtamnijih mjesta naše svijesti: to je zakutak u kojem piruju sjene praznih taština, s ustima punim kletve ili leleka. Poneki razboriti glas, ohlađen činjenicama, jedva da se i razabire od buke Pilata koji pere ruke i od zamornih zadužnica na pogrebu Rekorderima. U našoj navodno šampionskoj psihologiji poraz je, čini se, nešto kao elementarna nepogoda koja se mogla izbjeći, ili kao prometna nesreća koju su famozni drugi skrivili.