Plavi s brojem 4 na leđima ostade sam ko duh. Nigdje nikog oko njega. A pred njim gol veličine 7,32 metra u širinu i još 2,44 u visinu. Ne mo'š ga faliti ni da 'oćeš. Osim ako... Osim ako se ne upetljaju više sile. Jer kako inače objasniti da fantastičan igrač, a Silvio Marić u svoje doba bio je igračina, na neku foru uspije promašiti. Da zapne o busen možda il pogodi svog igrača, jedino tako. Pa ipak... Dinamovac promaši! I da drama bude veća, još pogodi stativu...
- Sveti Duje pomaknuo je stativu! - rekao je Silvio Marić i do danas je to najbolja izjava nakon derbija koju smo čuli.
Silvio Marić: Zašto me ne zovete na feštu sv. Duje?
Bilo je to davno kad je sveti Duje bio igrač utakmice, 22. kolovoza 1997. i ostalo je 1-1, Marićev promašaj spasio je Majstore s mora. A tu branku s čarobnim moćima jučer odnesoše s Poljuda put rive, eto, 'torcidaši' koji najvjerojatnije nisu bili ni rođeni kad je sveti Duje nasamario Marića. Njih 14-15 nosilo je branku, a još 5-6 njih one štapove što drže mrežu u kojoj se zakoprca lopta. Trčali su put rive sasvim sigurno brže od Livaje. Cijeli Split valjao se od smijeha.
- Oštro prosvjedujem! Nije u redu da me Splićani nisu pozvali na feštu. Ako u Zagrebu netko štuje svetog Duju, onda sam to ja. Nikad neću zaboraviti kako smo se upoznali - rekao je Marić kasnije za Slobodnu.
Reći će ljudi, neš ti - naručiš novi gol i bog te veselio. Nije to sad neki trošak. Ali nije to bila baš obična branka, o ne. Pa nek su je možda koji put i mijenjali od '97., nek nije "ona originalna od Silvija Marića i svetog Duje" i nek je Hajdukov zadnji naslov prvaka jučer postao punoljetan.
Klinci što slave tako da iščupaju gol iz zemlje neće to znati, prezeleni su... Na taj sjevernji gol Miki Rapaić 21. rujna 1993. zabio je Dinamu kako nakon njega nitko na najvećem hrvatskom derbiju nije. O, ne.
21 sekunda Mikija Rapajića
Igrala se 81. minuta kad je trener Ivan Katalinić digao s klupe svog najboljeg igrača. Jer Kate je u to vrijeme trenirao strogoću, Rapaiću se baš i nije treniralo. Ali koji trenutak ranije Joško Jeličić je u svom prvom nastupu na Poljudu u plavom dresu zabio, rezultat je bio 2-2 i trener zaključi - treba mu Miki. On je bio - za vas, djeco, koji odnesoste onaj gol i može biti ne znate - igrač za velike utakmice. Toliko ga je bolila briga za sve da je godinama u Perugiji igrao s krivo napisanim imenom na leđima: Rapajc.
I Miki uđe s brojem 14 umjesto Stipe Andrijaševića.
- Rapaić je vrlo spretan igrač, dobar strijelac. Tako je bilo i na utakmici protiv Ajaxa, ušao je u posljednjim minutama... - govorio je legendarni Boris Mutić, ali komentator nije stigao završiti rečenicu.
Miki primi loptu iz auta, predribla desnog beka i ode malo u sredinu. Na 30-ak metara čeka ga Joško Jeličić. Prođe i njega. Sjeverni gol još je daleko, možda još 27-28 metara. Ili nije? I Rapajić je grune. Ladić se baci. Ali lopta uleti ravno u rašlje. Neobranjivo!
I tu se Miki, kaže legenda - dok su tv gledatelji gledali slow motion - okrene prema Kataliniću na klupi pa mu s objema rukama zavrti i pokaže:
- Ajmo, sad me zamijeni!
Popaj nosi Hajdukovu maramu
Trebala mu je 21 sekunda nakon što je ušao s klupe da pokaže Kataliniću što je imao i to je bilo to. Priča bi bila bolja jedino da ga je Ivan Grozni uistinu zamijenio, ali nije. Pa je Rapaić namjestio još jedan i Hajduk je dobio 4-2.
Oni stariji navijači Hajduka pamte - ovi što su nosili gol vjerojatno ne, premladi su - padali su na tu sjevernu branku i golovi vrijedni naslova prvaka, kao recimo onaj Deranjin 15. svibnja 2004. kad je Hajduk dobio Varteksa 2-0, a Popaj izvadio maramu Torcide iz hlačica.
Ali bilo je tu, da se razmijemo, i tužnih trenutaka na sjevernome golu. Recimo kad je Eidur Gudjohnssen zabio s centra Danteu Stipici za Everton. O tome već nešto znaju i ovi što su branku iščupali.