Očekivanja od Rija? Ha, medalja!, govorio je Josip Glasnović uoči puta u Brazil. 

Zacrtano, ostvareno! Zlato se vraća u Zagreb, Glasnović je postao nasljednik Giovannija Cernogorza.

Ovo zlato, uz dužno poštovanje prema Giovanniju, ipak nešto jače blješti. Glasnović, taj najbolji svjetski strijelac, čovjek koji je za Hrvatsku osvojio prvo zlato na Igrama u Riju, na oku kojim cilja ima - umjetnu leću!

- To je taj bizarni dio moje karijere. Nikad nisam mogao dobiti posao u MORH-u kao drugi sportaši, jer sam zbog leće proglašen vojno nesposobnim. A na "poslu" imam pušku u rukama svaki dan - smijao se novi olimpijski pobjednik.

- Kad sam bio mlađi, grana mi se zabila u lice, dr. Tihomir Ćurković me operirao i ugradio mi umjetnu leću. Spasio mi je to desno oko.
Pucač s umjetnom lećom. Nije li to kao doping? Kao da je Robocop?

- Ma ne, pa nemam ja nikakvu prednost zbog toga. Samo vidim, kao i ostali.

A vidio je barjak s vrha pobjedničkog postolja u Brazilu. Suze su sasvim normalna reakcija, a koliko cijela reprezentacija funkcionira kao obitelj, najbolje pokazuje to što mu je prvi u zagrljaj dotrčao londonski pobjednik.

- Trenirali smo neko vrijeme skupa kod Giovannija u Istri. Bio je to
odličan trening jer je tamo izgrađena streljana identična ovoj u Riju.

Ostali dio godine proveo je u miru i tišini streljane Luže u Novom Zagrebu, gdje će i proslaviti kad se vrati za dva dana. Svakog dana, od devet ujutro do barem dva popodne, tisuće metaka i golubova potrošene su u pripremama za OI. Imao je već i europsko zlato i srebro, ali Rio je kruna karijere 33-godišnjaka. U kojoj, jasno vam je to, nije mogao zaraditi ni izbliza kao neki desni bek prosječnog nogometnog prvoligaša.

- Zato naporno radimo u teretani, najviše na ramenima. Treba izdržati sva ta tapšanja kad se vratite doma s medaljama s velikih natjecanja - kroz šalu je rekao Josip. 

Troškovi ovog sporta su golemi, samo za pušku trebate osam tisuća eura, a nagrade su minimalne. Barem u Hrvatskoj.

- Kad ostalim natjecateljima pričamo kakav tretman imamo, misle da se šalimo. Talijani od ovog sporta mogu odlično živjeti. Recimo, jedan od njih poslije prvog nastupa sa 17 godina dobio je posao u "carabinierima". Kod nas je nada da ćete osigurati posao u vojsci ili postati trener jednog dana.

No nije ga to nikad odbilo od sporta koji obožava. Od početka karijere do danas, kolekcija srebrnine svake je godine bila sve bogatija. A sudbina je htjela da baš ta jubilarna, deseta pojedinačna medalja sa seniorskih natjecanja bude ona koju će pamtiti do kraja života.