S tribina se tražilo 'Ajmo naprijed', 'Je..la vas obrana', 'Igrajte'! I u tome logike. Navijačke. Iz rakursa Igora Bišćana i njegovih učenika stvar ipak izgleda drukčije.

Bez Alexa Gorgona i sa tek friško oporavljenim Antoniom Čolakom bilo kakvo otvorenije nadigravanje sa ovim Dinamom bio bi nogometni suicid. Bez obzira na sve fraze tipa 'Napad je najbolja obrana' i slične.

Rijeka je prvenstveno htjela ne izgubiti i u tome je uspjela. 20 bodova razlike dovoljno govori o razlici u kvaliteti. I načinu na koji se Rijeka 2018/19 može suprotstavljati Dinamu 2018/19.

Naravno, da bi se za 11 dana na Drosini došlo u situaciju za staviti ruke na Rabuzinovo Sunce trebat će ipak više odlučnosti kada se krene na Dinamovu polovicu. I hrabrosti da se u završnicu, pa ma koliko to rijetko bilo, ide sa više igrača.

Nenad Bjelica je u ocjeni utakmice bio nerealan ("Jako dobra utakmicasa obje strane"), a Bišćan za navijačke uši pre-realan ("Naravno da su oni kvalitetniji, naravno da smo morali biti u bloku, naravno da nam je trebao Sluga da nas spasi").

Rijekin je trener inicijalno iznenadio kolegu sa trojicom stopera, a za Pulu mu sprema pokoje novo iznenađenje. Premda ključ Rijekinih šansi za dostojno suprotstavljanje Dinamu u finalu Kupa nije toliko u taktici koliko u medicini.

Ako se Gorgon oporavi do finala (a već je počeo trenirati), riječki izgledi bit će znatno bolji. Ako ne, opet u bunker, moli Boga da Sluga opet 'poludi' i da Čolak ili Puljić nešto zavuku iza Livakovića.

Ova Rijeka protiv ovog Dinama, koliko god to navijačima bilo teško za čuti, jednostavno nema drugog recepta.