Ljubomorna sam na Gorana Ivaniševića. On je bacao rekete kad mu nije išlo, no ja ne smijem razbiti pušku vrijednu 6000 eura. A znate, puno puta mi je došlo do to učinim, kaže Snježana Pejčić (34).

Budući da je ipak ostala pribrana u tim trenucima, osvojila je olimpijsku broncu 2008. u Pekingu, svjetska je rekorderka i prvakinja, osvajačica Svjetskog kupa, a prošle godine proglašena je i najboljom streljačicom na svijetu. Tu su i europska zlata...

Ipak, nijednu od tih medalja nećete vidjeti u njezinu stanu. Tražit ćete na krivom mjestu.

- Državne medalje držim u kutijama za cipelele, a ove sa svjetskih prvenstava, svjetskih kupova i slično držim u vazama. Zaista. Dobila sam u karijeri puno kristalnih vaza kao poklon za najbolju streljačicu ili sportašicu. A evo, sad imaju i namjenu. Iako su u vazama, ne trebam ih zalijevati - nasmijala se Snježana.

Još nešto ne treba - plaćati TV pretplatu. Televizor također nećete vidjeti.

- Nemam TV već četiri godine. Pa gotovo me nikad nema doma. A i ono što se prikazuje na TV-u najčešće me ne zanima - kaže Pejčić.

Radi u vojsci, no premda je svjetska prvakinja, još je nisu zvali da održi predavanje dečkima u uniformi. Valjda bi mogli nešto naučiti od najbolje na svijetu.

- Ako me pozovu, rado ću se odazvati. Možda bi moglo biti zanimljivo - istaknula je Pejčić.

Dok su joj kolege strijelci Giovanni Cernogoraz i Josip Glasnović strastveni lovci, Snježanu nećete nagovoriti na lov.

- Ne mogu ja to, ne mogu ubiti ništa što diše. Nemam ništa protiv da Cernogoraz i Glasnović idu u lov, a da ja potom ručam ono što oni uhvate - kaže brončana olimpijka.

Dobro, ima i ona “tešku” ruku. Ali za puno manje životinje.

- S insektima se baš ne volim, bojim se pauka, a s komarcima imam odnos kao i svi drugi - nasmijala se.

Ne voli se ni s dopingom. Zapravo je neodlučna što bi uopće uzela. Za mirnu ruku savjetovali smo neko sredstvo za smirenje, no odmah nas je “sasjekla”.

- Sredstvo za smirenje bilo bi kontraproduktivno, vrijeme reakcije bi nam se produljilo, a to u našem sportu nije dobro jer oko tijekom natjecanja mora biti izoštreno. U streljaštvu nema previše dopingiranih. Zadnji koji je uhvaćen pao je na marihuanu. Iskreno, da mi netko sad kaže da mogu uzeti bilo što, a da nitko neće saznati, zaista ne znam što bih odabrala, a da ujedno znam da će mi pomoći - kaže Pejčić.

U streljaštvu joj najviše nedostaju navijači. Na tribinama uglavnom sjede sami natjecatelji i njihovi treneri.

- Na Olimpijskim igrama je drugačije, navijači popune tribine. I nije više kao nekad, mirno i tiho. Navijači sad pjevaju, navijaju, a s razglasa se čuje i glazba. Meni je to draže - rekla je Pejčić.

U Riju će imati dvije puške. Najdražu, 16 godina staru “zračnicu” s kojom je osvojila broncu, i novu malokalibarsku.

- Jednom sam rekla da bih voljela da me pokopaju sa starom puškom. Šalila sam se, no ako baš nikome neće trebati, onda stvarno može sa mnom u grob - nasmijala se Pejčić.

Praznovjerje? Još tripu pljunem kad prođe mačka

Nekad je, kaže, bila iznimno praznovjerna, a danas se ipak riješila većine rituala. Nema više vremena za te gluposti.

- Ah, bilo je svega u karijeri, pazila sam na redoslijed oblačenja tenisica i čarapa te odijevanja, a ispod ljestava ni slučajno nisam prolazila. Od svega toga nije puno ostalo, danas još jedino pljunem triput kad ispred mene prođe mačka. I ne treba biti crna. Toga se, eto, ne mogu riješiti - kaže hrvatska streljačica.