Dine Perića (26) na travnjaku nije bilo 223 dana. Odigrao je 25 minuta u pobjedi Dinama 7-1 u šesnaestini finala Kupa kod Ferdinandovca (7-1). Podsjetimo, posljednji je nastup prije toga imao u Osijeku u HNL-u 16. veljače. U toj je utakmici teško stradao, ozlijedio je prednji križni ligament, morao je na operaciju, a rehabilitacija je trajala mjesecima.
Zbog te je ozljede zamalo ostao bez nastupa na Euru, sjajnim je igrama izborio Dalićev poziv, igrao je protiv Slovaka u pobjedi 3-1 kojom smo izborili plasman na Europsko prvenstvo.
No, kao što znate, Euro je odgođen zbog korona virusa i Perić će se dobrim igrama ponovno moći nametnuti izborniku. Najvažnije je da se nakon više od sedam mjeseci vratio na travnjak. Nakon prvih, povratničkih minuta, Perić nam je u razgovoru otkrio kako mu je bilo izvan travnjaka i što očekuje nakon povratka.
Povratak nakon sedam mjeseci, koliko je emocija bilo na terenu?
- Puno. Baš puno. Vidio sam koliko znači i mojim trenerima, suigračima i navijačima pa mi je bilo lakše. Rekao sam vašim kolegama nakon utakmice da sam bio na rubu suza. U tih pola sata prošli su svi ovi mjeseci od utakmice u Osijeku pa do Ferdinandovca. Sretan sam kao malo dijete. Nije bilo straha, mislim da je sve u glavi. Već sam jednom prošao, svaki dan sam živio za taj povratak. Ako je suđeno da se opet dogodi, dogodit će se ali straha nema.
Bio si sjajan prije ozljede, možeš li opet do reprezentacije i Eura?
- Pokazao sam i sebi i drugima da mogu igrati na razini koja je potrebna za reprezentaciju. Dakle, na meni je da je opet dosegnem. Neće biti lako, ali meni u karijeri nikada nije bilo lako pa sam spreman i na ovaj izazov.
Kako si provodio vrijeme izvan terena, osim terapija?
- Sva koncentracija mi je bila na oporavak. Ne znam kako svi gledaju na proces rehabilitacije i oporavak, ali to vam izgleda ovako: U prvih pet mjeseci sam imao možda tri nedjelje slobodne u kojima nisam imao terapiju. Desetak sati rada dnevno. Od slobodnog vremena stigao sam pojesti i odspavati. Bio sam maksimalno posvećen radu i da se vratim što prije i što spremniji.
Je li bilo ribičije, ideš li sa suigračem Andrićem i dalje?
- Nije bilo jer terapija nije dozvoljavala. Biti će prilike da nadoknadim sve propušteno.
Hoćeš li uskoro biti spreman za veće minutaže?
- Zadnja dva mjeseca radim na terenu, na kondiciji i tjelesnoj spremi. Odlično se osjećam, mislim da sam u dobrom stanju. Na treneru i stožeru je odluka kada je najpametnije odigrati 90. minuta. Osjećam se spremnim.
Tko ti je najviše pomogao u ovih sedam mjeseci?
- Bilo je jako puno osoba koje su bile uz mene. Od liječnika i terapeuta, igrača, trenera, prijatelja i naravno obitelji. Najviše mi je pomogla djevojka Kristina koja je bila uz mene. Svakako bih izdvojio profesora Andreju Milutinovića. Bio sam kod njega pet mjeseci na rehabilitaciji. Praktički, omogućio mi je sve kao bratu. Od bicikla, treniranja sedam, osam sati i stvarno sam prezadovoljan. Hvala mu na svemu, za mene je broj 1. Dodao bih Milana Šnjarića – Šnjaru i Tomislava Čulu. Oni su nastavili provoditi plan i jako sam zadovoljan.
Hoće li Dinamova obrana s tobom biti bolja nego na početku sezone?
- To ćete procijeniti nakon nekog vremena. Ja se nadam da hoće i sve ću učiniti da tako i bude.
Je li ti arhitektura i dalje velika želja kad završiš karijeru?
- Nogomet je prioritet i biti će sigurno još godinama. Kada stanem na loptu, onda ću se okrenuti nekim drugim stvarima koje su sada u drugom planu. Za sada sam posvećen nogometu maksimalno i živim za njega.