Prvo nešto nesporno. Puca li igrač penal dovoljno snažno i precizno, a ne baci li se golman prije šuta, zakoni fizike kažu da ne može stići loptu. Desetinka ili dvije trebaju mu da shvati što učiniti, tri ili četiri za reakciju, lopta je već unutra. To smo, dakle, riješili. Sad ostaje riješiti još nevolje nogometaša koji unaprijed odaberu stranu u koju će pucati. Pa, baci li se golman tamo, ostaje samo molitva...

Svaki psiholog zna da se moram usredotočiti na izvođenje penala, a ne misliti o posljedicama. Dešnjak sam, pucam unutarnjom stranom kopačke, nogu okrenem kao da ću pucati u svoju desnu stranu. Ako se golman ne baci ranije, a pucam dovoljno snažno i precizno, dogovorili smo se, to je gol. Baci li se golman u moju desnu stranu, njegovu lijevu, lako ću nogu okrenuti tako da šutiram u njegov desni kut.

No pucam li unutarnjom stranom kopačke u svoju lijevu stranu, a golman me pročita, teško ću “promijeniti stranu”, neću moći nogu okrenuti tako da pucam u svoju desnu stranu.

Podrazumijeva se da je istina što je rekao Mavrović da možeš satima pripremati taktiku, ali ring je ring. Svi uvažavamo to što je puls nogometaša tijekom utakmice dvjesto otkucaja, o čemu je često govorio Šuker. Jasno je i koliki je pritisak, a to se najbolje vidi u pomalo histeričnim proslavama zabijenih penala. Uz poruku: “Ja sam se svoje muke riješio! Ako i izgubimo, neću ja biti kriv”.

Svjestan da je lako reći, a u 55. minuti ili nakon 120 minuta teško pred četiri milijuna navijača pucati penal, stavljam ideju na raspravu.