U utorak navečer belgijska paraolimpijka Marieke Vervoort (40) odlučila je okončati svoj život u neizmjernoj boli eutanazijom. Srebrna i zlatna paraolimpijka patila je od neizlječive bolesti mišića.
'Djevojka koja se uvijek smije'
Donedavno se bavila atletikom, a prije toga triatlonom. Na Paraolimpijskim igrama u Londonu 2012. osvojila je srebrnu medalju u utrci na 200 metara postavivši europski rekord (35.91), a na 100 metara zlato. Na Svjetskom prvenstvu paraolimpijskih atletičara u Dohi, osvojila je prvo mjesto. U utrci na 200 metara bila je samo dvije sekunde sporija od vlastitog rekorda.
Nazivala je sama sebe "luđakinjom". Htjela je letjeti u F-16 zrakoplovu, voziti reli, a osim toga napraviti muzej o svom životu od 14. godine kada joj je dijagnosticirana ova rijetka bolest. Htjela je da je se sjećaju kao "djevojke koja se uvijek smije".
- Drugačije gledam na smrt danas i prije deset godina. Za mene smrt predstavlja spokoj - rekla je Marieke.
Zagovarala eutanaziju
Vervoort je čvrsto zagovarala pravo za eutanaziju koja je u Belgiji legalna. Kao i treninzi, govorila je, spremni papiri za "odlazak" davali su joj snage jer je držala svoj život u svojim rukama.
- Bojim se, ali mi papiri za eutanaziju pružaju mir. Da ih nemam, odavno bih počinila samoubojstvo. Mislim da će biti manje suicida kad svaka država bude legalizirala eutanaziju. Nadam se da ljudi shvaćaju da to nije ubojstvo, nego da mogućnost eutanazije pruža ljudima mirniji život - rekla je Marieke.
Rio kao 'zadnja želja'
U 2015. godini osvojila je nagradu Vlaamse Reus, godišnju nagradu tamošnjih sportskih novinara. U Rio de Janeiru je na Paraolimpijskim igrama osvojila srebro na 400 m i broncu na 100. Upravo je to bio njen san nakon kojega je odlučila - u redu je "zaspati".
- Jako mi je teško trpjeti ovu bol. Moje tijelo teško više podnosi napore. Svaki trening teško odrađujem zbog boli, isto je i na utrkama. Ipak, treninzi i utrke su neka vrsta lijeka za mene. Kroz njih prolazim kroz život, kroz njih sam gurala svaki strah od sebe - rekla je Vervoort 2016. godine.
Nijedan njen uspjeh i borbeni duh nisu mogli zaustaviti bol. Neizlječiva bolest mišića bila je prejaka, prebolna za njeno tijelo. Za vrijeme priprema za Rio potvrdila je da su te Igre njena posljednja želja, ali da se neće podvrgnuti eutanaziji odmah poslije njih.
- Morate živjeti dan po dan i uživati u trenucima. Kad dođe trenutak u kojemu ću brojati više loših nego li dobrih dana, imat ću potpisane papire za eutanazijom - govorila je Marieke.
Upravo u utorak navečer, 22. listopada, odlučila je da je došao trenutak i ispunila je svoju posljednju želju.
Njen 'Sancho Panza'
Marieke je imala vjernog suputnika. Njen "Sancho Panza" bio je njen labrador Zenn. Zapravo, pas terapeut koji joj je pomagao boriti se s epileptičnim napadajima koje je također imala posljednjih pet godina.
Na kraju je Zenn postao pravi prijatelj koji joj je pomagao lakše prolaziti kroz svakodnevni život.
- Zenn me upozorava sat vremena prije nego li ću dobiti napadaj. Ne znam kako ga je mogao predosjetiti - govorila je Marieke.