Ušao je u dvoranu s novinarima, dočekao ga je pljesak. Opet je, kao i nakon Wembleya, postao najtraženiji i najpopularniji čovjek večeri.
- Ova je pobjeda veća od one na Wembleyu! Jer iako Wembley ima kultni status, ovaj je trijumf važniji. Onda nam pobjeda nije trebala, a sad je bilo bitno - mirno je pričao Bilić, kao da je pobijedio Solin, a ne Njemačku. Malo je, doduše, promukao, ali nije ga to omelo da sipa komplimente na račun svojih igrača.
- Ma, bili smo fenomenalni, svi do jednog. Ali samo smo takvi i mogli pobijediti Njemačku. Jer ako niste najbolji što možete biti, onda s Nijemcima teško ide. Bili smo opasni, oni nam nisu mogli ništa, a kad su nešto i uspijevali, naša je obrana to sjajno čistila.
Pitali su ga za usporedbu ove pobjede i one iz 1998.
- I onda i sad mi imamo taj nacionalni naboj, poseban motiv kad igramo za Hrvatsku. Imali smo onda tri sjajna vezna igrača, Bobana, Prosinečkog i Asanovića, ali imamo i sad odlične tehničare. Ova je momčad također sjajna.
Bio je posebno emotivan na klupi, skakao je, vikao, svađao se i sa sucem, čak i psovao kad je Kranjčar promašio.
- Takvi smo mi Hrvati, emotivni. I da hoću, ne bih to mijenjao. Neki treneri cijelu utakmicu sjede na klupi, ja volim biti što bliže terenu, sudjelovati u igri.
Kad je Niko promašio šansu, skočio je i nešto mu je ispalo iz džepa. Digao je to i poljubio nekoliko puta.
- To je medaljon pape Ivana Pavla II, koji nosim u džepu. Da, poljubio sam ga.
I donio mu je sreću...