Vrhunski atletičari na godinu istrče dva ili tri natjecateljska maratona. Osječanka Marija Vrajić (39) u godinu dana u borbi za postolje pretrči najmanje 10 maratona, 30-ak polumaratona i čak šest ultramaratona - dvije utrke na 100 kilometara, tri na 60 i jednu na 50 kilometara.

- Jednostavno sam ovisna o trčanju. Trčim već 21 godinu, a prije atletike sam veslala u osječkom veslačkom klubu Iktus. Za mene je utrka najbolji trening. Iskreno govoreći, nemoguće je vezati sve dobre utrke. Tada malo strada ego, ali brzo se pomiriš s tim i nastaviš dalje trčati, već sljedeći vikend - govori Marija.

Nedavno, kad je već namjeravala napraviti stanku te ove godine završiti Pravni fakultet i postati majka, istrčala je svoj najbolji rezultat u maratonu.

Konačno je shvatila da joj je blizu i norma za sudjelovanje na Olimpijskim igrama te će joj, po svemu sudeći, i ove godine, ali i sljedeće, trčanje biti sve u životu.

- Riječ je o samo nekoliko minuta za koje sam tek nedavno u Italiji shvatila da su dostižne. Meni je u mojoj trkačkoj karijeri trebalo hrabrosti postavljati visoke kriterije, izgleda da sam osuđena neke ciljeve dosezati slučajno - rekla je Marija.

Premda ne voli pretjerano neravne terene, svejedno trči i kroseve i brdske utrke. Također, ne voli ni nizbrdice, ali trči utrke i po takvim stazama. I pazi da se ne ozlijedi. Prije tri godine postigla je drugi najbolji rezultat na svijetu na 100 kilometara.

- Znate, kad ovoliko trčite, strada vam koordinacija. Ja više ne znam normalno hodati, hodanje me umara, pa na sastanke dolazim trčeći ili autom - rekla je Marija.

U prehrani pazi više na količinu nego na kvalitetu. Kaže da bi se mogla "ubiti lazanjama i jelima punim ugljikohidrata", ali takva hrana je deblja. Trenutačno ima 51 kilogram.

- Kad sam se počela baviti trčanjem, u trećem razredu srednje škole, imala sam 63 kilograma i tada nisam imala pojma koliko sam bila teška za ovaj sport. Na maratonskoj utrci ‘spržim’ oko 4000 kalorija, dok mi ultramaraton odnese oko 7000 kalorija - govori Marija, koja i "običnim" danima trči i ujutro i poslijepodne, često i po pet sati na dan.

Pomalo netipično, obožava trčati u starim i istrošeninim tenisicama koje mora mijenjati četiri puta na godinu.

- Ovo je asketski život. U mojim počecima cestovno trčanje bilo je za "otpadnjake". No sve se promijenilo prije deset godina, sad su osvajači maratona najveće atletske zvijezde. Samo se nemojte zanositi da je u trčanju neki novac. Puno je tu ulaganja i odricanja, a ne može se osigurati nikakva egzistencija. Ako ne trčiš, ne možeš shvatiti kolika je to patnja. Ali to je moj izbor i ne znam kako bih bez trčanja - rekla je Marija.

Prema njezinim riječima, u Hrvatskoj "možda šest žena živi trčanje" na način na koji tome pristupa Marija. Kad je u Osijeku, može se je sresti "oko mostova" ili u Tvrđavici, dok u Zagrebu trenira po Maksimiru i nasipu.

- Tko su mi uzori? Ma nitko, nema u trčanju takvih stvari kao što su uzori. Jedino što me vodi u utrkama je srce - istaknula je osječka SuperMarija.

Kad bi se preračunala kilometraža koju pretrči samo na utrkama, bez da se tu računaju i treninzi, u jednoj godini pretrči od Osijeka do Pekinga.

• Ma kakvo hodanje? Iskreno, umara me hodanje, čak i na sastanke sad već dolazim autom ili, još bolje, trčeći, kaže Marija
• Stare tenisice: Obuću u kojoj trči mora mijenjati četiri puta na godinu, ali Marija najviše voli kad su razgažene, stare i istrošene
• Šest mjeseci: Preko Srbije, Bugarske, Turske, Irana... Dotrči sve do granice Afganistana: 3500 km
• Godinu dana: Protrči i Pakistanom, sjevernom Indijom te cijelom Kinom, sve do Pekinga: 7000 km