Vodio me otac na Dinamo već s dvije godine. On je glavni "krivac" za to što sam toliko zavolio plavu boju. Išli smo iz našeg sela u Hercegovini na utakmice Dinama protiv Veleža u Mostar i protiv Hajduka u Split kad sam bio malo dijete.

Prve se, naravno, ne sjećam jer sam imao samo dvije godine, ali sjećam se jedne velike, legendarne. To je bila prva utakmica Dinama koje se sjećam u životu. Igrao se derbi na Poljudu, ožujak 1990. godine i pobjeda Dinama 3-2. Poljud je bio prepun, neki kažu i 50.000 gledatelja, a dinamovaca je tada i 1982. godine na splitskom stadionu bilo najviše.

Kad sam bio mali, a i godinama poslije, kad sam ušao u neke godine, nije me sram priznati, plakao bih kad bi Dinamo primio gol. Bilo je tako i toga dana na Poljudu. Jadni otac, Dinamo primi gol, a on uz sebe mora tješiti i mene. Tješili su me tada na zapadnoj tribini i neki Dalmatinci. Bilo im je žao što dijete plače. Plakao sam dvaput, a na kraju sam sa stadiona otišao sretan.

Shala i Šuker su u završnici zabili za veliki preokret i pobjedu Dinama 3-2. Otac i ja smo bili u deliriju, na zapadu je bilo puno navijača Dinama. Sjećam se da je bilo malo tenzija, ali to su bila druga vremena. 

Bio je to jedan od najvećih derbija Hajduka i Dinama u povijesti. Doista kultna utakmica. BBB su bili na dvije tribine, bilo ih je nekoliko tisuća, a dinamovaca je bilo na svim tribinama osim na sjeveru.

Nakon toga Dinamo sedam godina nije pobijedio u Splitu, ali ovo je bila pobjeda koja se pamti. Kakve su tu samo momčadi bile, s jedne strane Jarni, Asanović, Jerkan, Štimac, a s druge Ladić, Mladenović, Boban, Šuker, Shala. Eto, to je bila moja prva Dinamova utakmica koje se sjećam.

Posljednja je bila ona protiv Lokomotive u subotu. Već više od deset godina svakodnevno kao novinar pratim Dinamo. Doselio sam se iz Hercegovine u Zagreb pa je odlazak u Maksimir i na zagrebačke utakmice Dinama postao ritual. Naravno, puno je tu i gostovanja i utakmica u drugim gradovima.