Da nije bilo nogometa i roditelja, Thierry Henry danas bi vrijeme najvjerojatnije provodio u nekom od francuskih zatvora, gdje se nalazi i velik broj njegovih prijatelja iz djetinjstva. Bezrezervno to potvrđuje sam napadač Barcelone u dugom intervjuu za The Sun. U tom je razgovoru bio otvoren kao nikad dosad.
- Rođen sam u četvrti Les Ulis, pariškom predgrađu, a na ulici sam naučio toliko stvari. No postao sam čovjek koji sam sad i to dugujem svom ocu. U djetinjstvu sam proživljavao strašne stvari, no na sreću, imao sam sposobne roditelje. Nikad ih nisam razumio kad me uvečer nisu puštali da izađem i zabavim se. Bio sam jako ljutit na njih, no danas su prijatelji koje sam tad imao u zatvoru. Roditelji su sa mnom bili jako 'tvrdi' i strogi, no zbog toga sam postao netko. Odrastati u četvrti u kojoj sam ja odrastao nije nimalo lako - rekao je Henry.
No tata Antoine otišao je od obitelji kad je Thierry imao osam godina, a ostatak obitelji nedugo potom preselio se iz zloglasnog Les Ulisa.
- Kada smo napustili Les Ulis, shvatio sam da moram pronaći smjer u životu. Živio sam samo s majkom Maryse, budući da je brat Willy bio profesionalni vojnik. Osjećao sam se poput sina jedinca, a zato sam valjda usamljenički tip čovjeka - dodao je Henry.
Ono što ga je spasilo od delinkvencije i kriminala bio je nogomet:
- To je bio moj izlaz iz takvog života. Počeo sam igrati zahvaljujući ocu, iako sam na početku trenirao samo kako bih ga učinio sretnim. Bio sam svjestan da je bio sretniji od mene kad me vodio na utakmice.
Henryja su za vrijeme njegova boravka u Arsenalu često upitkivali zašto ne proslavlja golove.
- Da, došlo je vrijeme da to otkrijem. Jedanput, kad sam imao 10 godina, postigao sam gol, a na povratku kući u automobilu sam upitao oca je li zadovoljan. Rekao je da jest, no s ozbiljnim izrazom lica. Tad mi je počeo nabrajati sve pogreške koje sam napravio. I tako je bilo u svakoj utakmici. Nikad mi nije elaborirao izvedbe, no dao mi je do znanja da uvijek moram težiti tome da budem bolji. Netko to može smatrati dosadnim, no meni nije jasna euforija koja okružuje nogomet. Logično je da se osjećam privilegiranim, budući da postoje ljudi koji ustaju u pet ujutro kako bi išli na posao koji mrze. No ljude se ne može ocjenjivati isključivo po poslu koji rade. Ja igram već 15 godina, no ostao sam normalna osoba. S dobrim danima i onim lošima i istim problemima koje imaju svi.
Henry je pričao i o razvodu sa suprugom Nicole, rana je još otvorena.
- Ljubav je svakom potrebna i rastave nikad nisu lagane. Ranije sam se ljutio zbog malih stvari, danas se kontroliram, a to je u meni promijenila moja kći. Kad je grlim, osjećam se nevjerojatno. Nekad su mi nogomet i karijera bili prioriteti, no nije više tako. Zbog toga imam strah od smrti, a vjerujem da se to svima događa.
Zbog stava prema nogometu, Henrya ne plaši kraj karijere:
- Završit će brzo, napadači uvijek završe karijere ranije. Nikad nisam trčao koliko u Barceloni. Fizički sam jako dobro, no okruženje, česta putovanja, gostovanja...To mi najteže pada. Zato oni koji govore da sam gotov možda ne griješe previše.