Dečki su stvarno veliki, veliki profesionalci, užitak je raditi s njima. A sportaša poput Pivarića još nisam upoznao, čudesno je kojom se brzinom vraća, to sam vidio još samo kod Mirka Filipovića, kaže profesor kineziologije Saša Bašćevan, pod čijom paskom svakodnevno treniraju Marko Pjaca i Josip Pivarić.
Hrvatski nogometni reprezentativci nalaze se u Zagrebu, rehabilitaciju nakon teških ozljeda koljena odrađuju u Poliklinici Patela. I tu vlada puno smijeha, dobre zezancije, sve prolazi u vrhunskom raspoloženju. Rehabilitaciju u Pateli istovremeno odrađuje i rukometaš Marko Tarrabochia.
Radni dan naših nogometaša kreće jutarnjom kavom (coffee to go) koju u najbližem kafiću pokupi onaj koji prvi dođe do Patele.
- Ma uvijek sam to ja, Pjaca uvijek dođe poslije mene, haha - već oko 8.20 dobacio nam je nasmiješeni Pivarić.
Mi smo svoju kavu do kraja popili u miru, a Pjaca i Pivarić već započeli radni dan koji im, pod ovakvim okolnostima, traje od 8.30, pa do otprilike 15 sati.
- Počinjemo u 8.30, ja tu vježbam do 12.30, odem na ručak, pa se vratim u Patelu. Zadnjih par dana nisam niti išao ručati, u komadu bi sve odradio do 15 sati, pa išao doma - kaže Pjaca, dok je radni dan Pivarića nešto drugačiji:
- Kako napredujete sve traje kraće, ali je intenzivnije. Ja sam s vježbama gotov oko 11.15, pa idem na vanjski trening. Tamo sam do 13 sati, a onda još neke stvari moram odraditi u Pateli ili kod kuće.
Dok smo pričali s dva reprezentativca, koja su se za ovu priliku i modno uskladili, zamijetili smo ploču s raznim porukama sportaša koji su boravili u Pateli. Nama se najviše svidjela sljedeća:
- Bog prašta, ali Patela ne!
I doista, kako dečki treniraju, gornja poruka ima smisla. Ubrzo je krenula i zezancija. Saša Bašćevan "čekićem" je izudarao Pivarića po koljenu i mišiću, Josip je vidno trpio bolove, grčio se u licu, a Pjaca za to vrijeme - umirao od smijeha.
- Zašto smo za rehabilitaciju izabrali Zagreb? Jednostavno, zato što mi tu imamo, u to sam se već jednom uvjerio, najbolje stručnjake na svijetu. Malo sam se raspitao o svemu prije prve rehabilitacije, tada je sve odlično ispalo, pa ovoga puta nisam ni razmišljao o drugim opcijama. Popričao sam s klubom, njihova želja je bila operacija u Barceloni, a ja sam im onda predložio da sve odradim u Zagrebu - tvrdi Pivarić, dok je Pjaca sada ipak promijenio "mjesto boravka":
- Prošli put sam rehabilitaciju odradio u Torinu, u klupskim prostorijama, a ovoga puta sam u specifičnoj situaciji jer sam na posudbi do ljeta, pa se vraćam u Juventus. Odmah sam se s ljudima iz Juventusa dogovorio kako ću opet operaciju odraditi u Rimu, a onda rehabilitaciju u Zagrebu. Pivarić mi je rekao sve najbolje od dr. Saši Bašćevanu, sada sam se u to i ja uvjerio. A želio sam biti bliže obitelji, to mi sa psihičke strane puno znači.
Josip Pivarić odmah nastavlja...
- Vjerujte, ne pretjerujem ako kažem da je psiha - 50% cjelokupne rehabilitacije. Najteže je biti pravi psihički, nije jednostavno svaki dan ponavljati sve isto, pa tako unedogled. To je teško, tu vam treba podrška obitelji, želite biti doma s nekim, normalno popričati, veseliti se, smijati... A lakše je i ovako trenirati, tu smo dvojica, uvijek bodrimo jedan drugoga, zajedno prolazimo te muke.
Koliko vas ipak provjeravaju klubovi, koliko prate sve što radite u Pateli?
- Ja ću sada ići na kontrolu u Rim, mjesec dana nakon operacije. Doktor iz Juventusa bio je na operaciji, u klubu se brinu o meni, stalno raspituju o svemu, a i u stalnom su kontaktu s dr. Bahtijarevićem. Znaju svaki moj korak, prate sve - kaže Pjaca, a Pivarić dodaje:
- Ja sam već bio u Kijevu na kontroli, na tom "medical checku", zadovoljni su mojim napretkom. Čak se i čude kako to sve ide brzo. U kontaktu sam s trenerom i s doktorima, a Saša Bašćevan im na kraju svakog mjeseca šalje sve što smo napravili, sve do najsitnijeg detalja.
Jeste li koji put zaspali na trening?
- Ne, još nikada nismo zaspali, haha - smije se Pjaca, dok je Pivariću pojam kašnjenja potpuno nepoznat.
- Kaj točno znači zaspati? Može mi se dogoditi da ne dođem točno u 8.30, već zbog prometne gužve stignem u 8.35. Ali, Saša je s te strane jako tolerantan, pa nema problema. Ali, nema tu kašnjenja. uvijek dođemo ranije.
Obojica su već prošli ovaj proces, djeluju jaki u glavi, spremni su za korak svaki koji ih čeka...
- Najteže je nakon tri tjedna rehabilitacije, tada kreće lagani pad. I tu vam onda kroz glavu ujutro ponekad prođe 'pa gdje ja to sada moram ići?'. U rehabilitaciji stalno napredujete, idete progresivno, ali jednom-dvaput u tom procesu krenute u rikverc, to je tako. Toga niste svjesni, malo vas muči jer 'stojite na mjestu'. I tu vam onda treba ono najbitnije, imati podršku obitelji - kaže Pivarić koji se vraća čudesnom brzinom.
- Prvi put sam poslije operacije zaigrao nakon pet mjeseci, tada mi je rehabilitacija išla dobro, a sada ide još malo bolje. A ovo je bila i teža ozljeda.
Kada vas možemo očekivati na terenu?
- Ma nitko od nas ne ganja neki specifičan datum, takve stvari ne možete predvidjeti. Ne možete znati što vam se može dogoditi kroz rehabilitaciju, ne želimo prognozirati datum povratka na teren. Onda se samo nečemu jako nadate, pa se možete još više razočarati - kaže Pjaca.
A koliko kod tako teških ozljeda znače podrške potpore od samih kolega - nogometaša?
- Gledajte, samo oni koji su prošli kroz nešto ovako znaju koliko je to teška ozljeda. Prije bih negdje pročitao da je netko strgao križne ligamente, ali nisam to shvaćao na takav način. Danas je drugačije, poistovjetite se s tom osobom, znate koju muku taj netko prolazi. I tu svaka lijepa, utješna riječ dobro dođe - kaže Pjaca.
- Mene drugi put nije trebalo niti tješiti, prvi put mi je bilo gore - dodaje Pivarić.
- Ma puno gore, to je neusporedivo - završio je Pjaca.