Navukli su plave majice, izašli pred one ružne tribine i shvatili da na njima sjedi više novinara nego navijača. Na klupi tip koji je uspio od Kopra 'popiti' tri komada, na terenu ostarjeli braniči, veznjaci bez ideje i napadači koji ne zabijaju. Zato valjda i 'vise' protiv Karlovca 75 minuta.
A usred takve maksimirske stvarnosti jedan Bosanac sjedi negdje na Makarskoj rivijeri i kuje planove s najljepšom glazbenom podlogom. Palim se na himnu Lige prvaka, kaže Vahid Halilhodžić, želim ju slušati i dođem li u Maksimir. Pa onda i ispali da bi on tu ostao barem tri, četiri godine... 
I kako sad jednom finom gospodinu u kasnim pedesetima pristojno reći: 'Stani malo, majstore, znaš li ti uopće gdje dolaziš? Malo si zalutao, ovdje ti se to tako ne radi...'
Ne, ovdje dopredsjednici trenerima dijele otkaze spominjujući im bližu rodbinu pa ih nakon pola godine vraćaju u klub. Tu se ispada iz Europe isključivo zbog nesreće i misteroiznih prokletstava, a Liga prvaka gleda se na televiziji. Uz pivo, bez živciranja, jer tvojih tamo nema.
Ali 'opak' je taj Vahid. Bio je jedan od najboljih napadača svog vremena.  Frajer gdje god se pojavi. A u 42. godini, za rata u BiH, ostao je bez svega. I opet ustao, preko Maroka došao do Francuske i - napravio čudo. Nekakav Lille uzeo je na dnu druge lige. Godinu i pol dana kasnije igrao je Ligu prvaka. I držao Manchester United za jaja. Ako je to izveo, možda himna Lige prvaka u Maksimiru i nije nemoguća misija. A one tri, četiri godine vremena? E, to će već ići malo teže.