Emocije su prštile na sve strane. Kako i ne bi jer Domagoj Vida je jedan od onih koji ih nikad ne skriva. Nema kod njega 'muljanja'. Što mu je na duši, to ćete vrlo brzo i saznati. I kad je izašao iz aviona, vidjelo se da je šokiran dočekom.
- Već je u avionu počela fešta. Nas nekoliko je pjevalo, neki su zaspali od umora, ako su uopće mogli spavati od nas. I kako smo se približavali Hrvatskoj tako smo počeli pričati je li moguće da se sprema takav neviđen doček, nismo vjerovali da to može biti baš tako. Je li moguće da nas toliko ljudi čeka? Onda je netko upitao: 'Je li to san? Sanjamo li?'. Znate, nismo ni mi bili svjesni. A onda su stigli MIG-ovi. Nismo ih očekivali, bilo je to iznenađenje. Pilot nas je obavijestio da smo sada u hrvatskom zračnom prostoru i da nas oni čuvaju. A kad smo sletjeli na hrvatsko tlo, zavladala je ludnica - rekao je Vida.
Kad je avion sletio, sve mu je bilo jasno. Nikakav to nije bio san.
- Još mi je ovo sve nestvarno. Sretan sam da sam to doživio jer ovo rijetki dožive. Nitko od nas igrača nije imao riječi. U Rusiji smo dobivali poruke, pratili videa, no nismo mogli doživjeti tu atmosferu. Tek kad smo došli u Zagreb osjetili smo što smo napravili. Mi nismo osvojili zlato, ali naši navijači jesu. Oni su prvaci svijeta. Tko god je od stranih državljana ili medija stigao u Zagreb na doček, ne može ostati ravnodušan, mora biti ponosan na nas Hrvate. Mislim da bi svatko tko je bio na dočeku, ma otkud stigao, poželio biti Hrvat.
Put od zračne luke do Trga bana Jelačića trajao je gotovo sedam sati. Ej, sedam sati na put koji se autom prijeđe za 15-ak minuta. Ajde, neka je 20. Ali, sedam sati.
- Ja sam pet sati mahao zastavom. Ma da je trajao dva dana, bio bih presretan. I da se nakon tih sedam sati vožnje i pjesme na Trgu trebala igrati utakmica, ja bih bio spreman. Vjerujte, toliko sam bio nabijen emocijama i nekom snagom da bih nakon svega toga mogao igrati 120 minuta za Hrvatsku. Jer kad vidim sve ove ljude... Nismo osvojili zlato, ali sretni smo i ponosni kad vidimo da smo ujedinili ljude, da svi dišu kao jedan. To je naša pobjeda. Piloti, vatrogasci, policajci, vozači, svi smo bili kao jedno. A to je onda najveća pobjeda.
A uoči finala u hrvatskom je stožeru vladala optimistička atmosfera. Zajedništvo koje smo imali, nedostajalo je Francuzima. Vjerujte, među našim je igračima je vladala takva atmosfera da bi jedan za drugog dali i život, da je trebalo.
- I zato sam imao osjećaj da ćemo pobijediti. Eto,mislio sam da ćemo biti svjetski prvaci. Jer nikad nisam vidio ovakvo zajedništvo kao u Rusiji. Svih 22 smo bili kao jedan. Pa maseri, fizioterapeuti, doktori... Trebali ste vidjeti to zajedništvo. Mogao si bilo kome od njih u bilo kojem trenutku doći sa smiješkom, nikad im ništa nije bilo teško. I hvala im. Bio sam sa Subašićem kad se rasplakao zbog Hrvoja Ćustića, ali umalo sam se rasplakao i ja, jer sam se pored Sube osjećao kao da je bio i moj prijatelj. Jedan drugom smo čuvali leđa i zato sam mislio da ćemo biti prvaci. Ali, napustila nas je sreća i primili smo tri glupa gola. Trebali smo biti svjetski prvaci...
Tvorac hrvatskog čuda je Zlatko Dalić, koji još nije odlučio hoće li ostati na klupi. Realno, nitko mu ne može zamjeriti, ma kakva odluka bila. Iako, svi se nadamo i vjerujemo da će Dalić ostati i voditi Hrvatsku do novih uspjeha. Jer, ovim je postao "trener svih trenera", pokazao je što se sve može s ovom reprezentacijom.
- Dalić nam je kao otac! Imam stvarno super odnos, teško mi je i opisati kakvu smo kemiju imali. Došao je u teškom trenutku i odmah smo kliknuli. Dignuo je reprezentaciju na još jedan viši nivo, čuo se s igračima nakon svake utakmice, zvao nas je, pitao kako smo, vidjelo se da se brine za sve nas... I zato smo došli u finale. Zato jer su dečki na klupi znali da moramo biti kao jedan. I bili smo. Ma uvijek smo davali sve od sebe, ali trebao nam je taj zalet. Ali, ništa ne bismo uspjeli bez naših navijača u domovini. Oni su nas vodili do finala. Španjolska, Brazil, Argentina, Njemačka, svi su bili kući i gledali nas u finalu. E, to je doživljaj.
Hrvatski dresovi u Rusiji su bili najtraženija roba, već do polufinala nije ih bilo nigdje kupiti. Da ih je bilo deset tisuća, valjda bi svih deset tisuća nestalo. A da ne govorimo o igračima, njih su dresove tražili svi, od prijatelja, rodbine, djevojaka, supruga...
- Ostavio sam četiri dresa, jedan za sina Davida, tri za obitelj. Ostale sam podijelio i bacio navijačima. Ma da sam ih imao milijun,s vih milijun bi ih podijelio.
Nakon svake pobjede na travnjak je silazio sinčić David i pucao na gol. Vidi se da ima tatine gene.
POGLEDAJTE VIDEO SPECIJAL:
- Nije on još svjestan svega ovoga. Nisam ni ja, a gdje će on. Zato sam mu i sačuvao dres, kad odraste shvatit će da je tata igrao u finalu Svjetskog prvenstva. Mislim da mnogi on nas još nisu toga ni svjesni, kako prolazi vrijeme tako ćemo početi dolaziti svijesti da smo viceprvaci svijeta.
Jeste imali kakav ritual u Rusiji uoči utakmica?
- Nisam. Molio sam se u sobi svaki dan prije utakmice, prekrižio i to je to. Samo molitva, ništa drugo.
Nakon veličanstvene fešte u Zagrebu igrači su otišli svatko svojim putem. No, prije toga s djevojkama i obitelji otišli su u zagrebački Okrugljak.
- Otišli smo da se još jednom podružimo, da još malo prođemo sve one lijepe trenutke iz Rusije, čestitamo još jednom jedan drugom. I znate što? Već danas mi je jako glup osjećaj jer više nismo zajedno. Mi smo 50 dana bili zajedno, od jutra do sutra, bili smo kao braća i sad mi je žao što se rastajemo. Stvarno mi je žao - rekao je Vida, promuklim glasom.
- Eh, da, moram pohvaliti vatrogasce, policajce, vozače.. I oni su s nama slavili, mi smo im davali vodu, vidjelo se koliko i njima znači ovaj uspjeh. Bili smo svi kao jedno. Nije bilo razlike, policajac, igrač, navijač. A to je onda to. Svaka im čast.I navijačima koji su nas došli bodriti u Rusiju u situaciji kad je u državi kriza, kad plaće nisu visoke...I zato sam se na kraju finala rasplakao jer tim navijačima nismo uspjeli donijeti zlato.
Domagoj, za nas ste zlatni.