Šokiralo me ono što je Zoran Gobac izgovorio neki dan, da su novinari plaćeni od menadžera i da slažu reprezentaciju Slavenu Biliću. Čovjek je u jednoj rečenici smrtno uvrijedio otprilike stotinu ljudi. Ali šok je trajao 10-12 sekundi... Kao prvo, Zoki ima određenu povijest sličnih izjava, pa je ovo samo nastavak niza. Kao drugo, čovjek pod svaku cijenu brani sport u kojem je dugo i predugo alfa i omega. Pa i delta, i kapa, i lambda. Kroz uspjehe reprezentacije ogleda se i Gopčev osobni uspjeh, pa metode za postizanje rezultata i balansa u javnim odnosima nisu bitne. Bitan je samo konačan rezultat u oba segmenta. Tipično hrvatski način... A taj rezultat ne izostaje. 

Ispad Zorana Gopca i nije toliko čudan. Ipak je on predugo alfa i omega našeg rukometa.                                           Pa i delta, i kapa, i lambda...

Pazite, nije Zoki od jučer, napasti novinare nakon uspjeha, a bronca na Europskom prvenstvu u Srbiji to jest, puno je djelotvornije od napadanja novinara nakon neuspjeha. I senzibilizirat će i javnost i glas javnosti utjelovljen u novinarima na odgovarajući način.

Iz njegove perspektive, bilo je jednostavnije pustiti tintu poput sipe i napasti novinare nego ući u polemiku o tome zašto njegovi i Golužini štićenici nisu našli za shodno davati izjave nakon osvajanja bronce u Beogradu. I to nije prvi put da su se ponijeli poput uvrijeđenih jumferica (Peking), a da nitko živ ne može točno detektirati razlog njihove uvrijeđenosti.

Osobno sam nakon onih početnih 10-12 sekundi šoka spomenutu Zokijevu rečenicu shvatio otprilike kao kvartovsko/mangupsko “Što mi tko može? Ima li tko jači?”. I stvarno se nikog nisam mogao sjetiti.