Osvajanje Challenge kupa samo nam je pokazao da smo na pravom putu. Od 2014. kad smo osvojile dvostruku krunu i pokušale odigrati Ligu prvaka krenuli smo jednim sasvim novim putem i to je bilo jedino ispravno kada vidimo u kakvoj je situaciji hrvatska privreda. Shvatili smo da trebamo imati mladu ekipu, cure željne dokazivanja, naglasak na našu školu rukometa. Nadam se da će sponzori sada vidjeti da smo na pravom putu, rekla je Klaudija Bubalo gostujući u studiju 24sata.

Bivša rukometašica Lokomotive danas je direktorica kluba i odigrala je važnu ulogu u prvom europskom trofeju Lokomotive nakon 1991. godine. U njeno vrijeme cijela Hrvatska znala je tko su najvažnije hrvatske sportašice, a danas je ženski sport na marginama.

- Mislim da je razlog i slabija zastupljenost u medijima, na TV-u se utakmice više ne prenose, smatra se da to nije dovoljno atraktivno za gledatelje. Danas se sport, nažalost, poistovjećuje s nogometom i nekakvim ciframa i aferama koje se vrte kroz nogomet. Ženski sport je zapostavljen. Mi sada nemamo nikakav kontakt s glavnim sponzorom, a to je krivo. Dok sam ja igrala mi smo na sva gostovanja putovale vlakom. Pa 87. smo u Sofiju išle vlakom, trebalo nam je dva ili tri dana. Bilo je to jako lijepo - prisjeća se Klaudija bez koje je Lokomotiva nezamisliva posljednjih 30-ak godina. Jednom je čak iz bolnice pred porod telefonski morala rješavati probleme s vizama:

- Da, igrale smo europsku utakmicu u Moskvi i ja sam u svoj toj zbrci zaboravila na vizni režim pa smo imali problema.

Klaudija je s reprezentacijom Jugoslavije 1991. godine osvojila zlato na Mediteranskim igrama u Ateni, a povratak u Hrvatsku bio je posebno stresan.

- Bio je to kraj lipnja, iz Hrvatske smo bile samo nas tri u rukometnoj reprezentacije. Bilo je dosta vaterpolista, košarkaša, a Željko Mavrović postavio se prema nama kao pravi zaštitnik. Slovenija je u to vrijeme već povukla svoje sportaše. Ne mogu reći da smo bili ugroženi, no imali smo mali problem pri povratku. Letovi za Hrvatsku bili su već prekinuti pa smo se morali vratiti vlakom, mislim da je to bio jedan od zadnjih vlakova za Hrvatsku, a u Beogradu smo čekali dva dana. I u jednom trenutku otvore se vrata kupea, pred nama stoje muškarci u vojnim uniformama i traže osobne iskaznice. Nije nam bilo svejedno.

U igračkim danima između nje i Snježane Petike postojalo je veliko rivalstvo, a pravo je čudo da Bubalo nikad nije završila u Podravci tih godina.

- Nas dvije izvan terena smo uvijek bile super. Baš me veseli da se sad dala u trenerske vode i ima velike uspjehe. Kad sam igrala svake godine sam imala kontakte s Podravkom, no ja sam rođena Zagrepčanka i vezana sam za ovaj klub. Teško da bih otišla u Metz i 1998. da nije bila teška situacija u klubu. Od Zagreba do Metza sam plakala. No ostala sam ondje četiri godine i bilo mi je baš prekrasno.

Kao igračica Klaudija je primala i pisma obožavatelja.

- Ma je, ali ja sam od svoje 21. godine sa svojim suprugom. Tretirali me jesu kao zanimljivu za mediju. Bilo je pisama, no tada nije bilo Facebooka, možda bi bilo drugačije - nasmijala se Bubalo.

- Danas je djevojčice teško uključiti u sport. One su već u šestom ili sedmom razredu samouvjerene, misle na šminku, nokte... Velik je problem i što tjelesna kultura ne postoji već od prvog razreda škole. Pa danas teško možete vidjeti djecu vani da se igraju. Ne, oni svi sjede na klupicama svaki sa svojim mobitelom u rukama...

Ženski sport u Hrvatskoj u velikim je problemima.

- Da, ali moramo biti pozitivni. U sportu nam nedostaje više entuzijasta, više zajedništva... Svi se moramo udružiti, i košarka, i rukomet, i nogomet, vaterpolo... Nismo svi jedinstveni, te podjele su velike, a novca je malo i ne dijeli se transparentno, kriteriji nisu jasno postavljeni. Mi nemamo sustavno ulaganje u talente - priča Klaudija.

U prilogu pogledajte što kaže o bizarnoj ozljedi pri kraju karijere, najdražim utakmicama, sukobima navijača, igračicama Lokomotive...