Prije odlaska na Europe Future Fashion, našla sam se na kavi sa srednjoškolskom prijateljicom Anom. Dok sam u štiklama i haljini (treba se ipak malo ušminkati za revije) "nabadala" po skliskom kamenu splitskog centra i trudila se održati ravnotežu (manje-više uspješno), čula sam kako me netko doziva. Isprva mi se glas činio poznatim, kao da izvire iz moje prošlost. Okrenula sam se i ugledala njega. Moj (nekadašnji) Marin. Ni duža kosa i pokoja kila viška, nisu me spriječile da ga odmah prepoznam. U isti tren sam pomislila stoji li mi frizura dobro i nije li se haljina kojim slučajem nezgodno podigla. Smiješno kako i dalje želim ostaviti najbolji dojam. Njegov široki i iskreni osmijeh veoma brzo me opustio, ali i vratio u prošlost.

Pa daljina nije važna, ili?

Naša veza trajala je oko dvije godine, od čega smo pola nje proveli na relaciji Zagreb-Dubrovnik. Bilo je to vrijeme prvih godina studiranja tijekom kojih sam se, poput svakog studenta koji je napustio sigurno ognjište roditeljskog doma, borila s kroničnim manjkom novca. Krpanje kraja s krajem, prehranjivanje u studentskoj menzi dnevnim menijima i zbrajanje režija bila su moja svakodnevnica. On se pak, nakon neuspjelog studija, vratio u Dubrovnik, gdje je pretežito živio na grbači staraca.

Ostatak teksta pročitajte na budi.in