Prijenosni radio prijamnici sredinom prošlog stoljeća bili su tehnološko čudo koje je ljudima stavilo glazbu u ruke. Bili su jeftini, pouzdani i prijenosni, ali ono što je nedostajalo je kvaliteta glazbe koju su ljudi imali na kućnim sustavima. No, to je bio jedini način za uživanje u glazbi u pokretu sve dok Sony nije na današnji dan 1979. predstavio revolucionarni Walkman, mali stereo uređaj koji je svirao glazbu s kazeta. Upravo je taj gadget nudio toliko oduševljenje koje ćemo kasnije vidjeti i sa pojavom digitalnih fotoaparata i mobitela.
Sonyjev Walkman sam po sebi nije bio tehnološko čudo koliko čudo mašte. Svi njegovi dijelovi već su bili u proizvodnji ili su se testirali u nekim drugim uređajima. Šef kompanje, Masaru Ibuka, bio je velik ljubitelj glazbe i često je putovao, no prijenosni uređaji bili su veliki i teški. Početkom te 1979. zatražio je od svog zamjenika da mu složi nešto praktičnije. Norio Ohga je preradio Pressmana, uređaj koji su novinari koristili za snimanje. Ta preteča Walkmana imala je velike slušalice i baterije koje su se brzo ispraznile, ali ideja i kvaliteta izvedbe oduševili su šefa kompanije. No, unutar Sonyja mnogi su se protivili konceptu tvrdnjama da nitko ne bi htio uređaj koji može samo svirati, ali ne i snimati glazbu.
Samo četiri mjeseca kasnije, inženjeri su imali proizvod koji je bio spreman za tržište po cijeni od 150 dolara. No, u početku se činilo da je Sony bio previše ambiciozan sa 30.000 uređaja jer su ih u srpnju prodali samo 3000. No, reklamna kampanja u kojoj su predstavnici Sonyja izašli na ulice i ljudima dali priliku da isprobaju Walkman promijenila je cijelu stvar. Prije kraja kolovoza Sony je rasprodao sve dostupne uređaje, a kompanija je bila na početku priče jednog od svojih najvećih hitova.
Kasnije su stigle i verzije Walkmana koje su mogle snimati na kazete te druge varijante uređaja koji se prodao u više od 220 milijuna primjeraka, a Walkmana je 1990-ih naslijedio Discman.