Svakog tjedna 24sata objavljuje potresne priče obitelji koje godinama traže svoje najmilije. Ne znaju jesu li njihovi sinovi, muževi, braća, živi ili mrtvi - samo da su nestali. 

U serijalu Nestali čitali smo životnu priču očajne majke Mare Marjanović (77). Njezin sin Martin nestao je prije 25 godina u ratnom Vukovaru. Tog dana obukla ga je u čistu uniformu MUP-a i otpratila u Vukovar u kojemu se pucalo. Sredinom listopada 1991. godine vidjela ga je posljednji put. Od tada mu se gubi svaki trag... 

POGLEDAJTE VIDEO: 

- Radio je kao strojobravar u Borovu. Krajem 90-ih, kad se počelo šuškati o ratu, prijavio se u MUP u Vukovaru i dobio uniformu. Dolazio je kući u Bogdanovce svaki dan nakon posla jer je tu imao ženu i dvoje djece. Jednom je pala granata tik pored njega i rekao mi je: ‘Mama, kad danas nisam poginuo, onda ni neću’. Taj posljednji dan, kad sam ga vidjela, došao je kući. Dala sam mu ručak, nije bilo struje ni tople vode, pa sam mu uniformu oprala na ruke.
Ostavila sam mu je preko stolca da ga dočeka kad se probudi. I u vrećicu sam mu stavila kobasice i slanine. Kad je otišao, u kupaonici sam pronašla njegovu burmu. Skinuo ju je prije kupanja i zaboravio. To se sad čini kao prst sudbine. Našla sam tu burmu i dala je snahi, koja je tad već bila u progonstvu. Od toga dana više ništa o njemu ne znam. Nisam ga čula ni telefonom. Snaha ga je zvala i njoj je rekao: ‘Djecu mi dobro čuvaj, a ja ću doći’, prisjeća se Mara. 

Sina jedinca traži i Olga Papac (73) iz Zagreba. 
 - Upisao se u HDZ još u onoj baraci, bio je jako angažiran, a čak je napravio i jedan plakat u kojem poziva mladiće da krenu u obranu Hrvatske. Jednog dana rekao je tati da ne može sjediti kod kuće dok mladiće poziva u obranu Hrvatske. Bila je to njegova odluka. Došli smo mu drugi dan u posjet, pozdravili se. Samo sam ga ovlaš poljubila, bio mi je tako prekrasan u tom trenutku - suznih očiju prebire Olga po sjećanjima na posljednji susret sa sinom Krešimirom. Kao nestalog u Domovinskom ratu, traži ga 25 godina, od smrti supruga 1994. posve sama. Jedinog sina, kojeg je rodila 27. studenog 1965., ispratila je u Đeletovce, odakle je kući trebao doći za deset dana. Termin je, međutim, prepustio drugom od mladića s ratišta.
- Nikad ga više nisam vidjela. Čuli smo se nekoliko puta telefonski, a ja bih mu uvijek govorila da okrene kapu, da se ne vidi šahovnica. Šašavo, mislila sam da će mu to spasiti život - kaže Olga, koja je kasnije doznala da joj je sin ranjen u Slakovcima, gdje su se tenkovi razmještali između hrvatskih i srpskih sela.
Ja vjerujem da je Krešimir još živ. I ja još živim, iako mi je jedna noga u 1991. Ali nada je velika, ona zadnja umire - kaže Olga.

POGLEDAJTE VIDEO:

Vukovarac Marijan Živković (78) i njegova supruga Marta (76) imali su tri sina, a dvojicu su izgubili u Domovinskom ratu. 
Marko je bio najstariji i bio je pilot u JNA, živio je u Beogradu. Početkom rata u Vukovaru vratio se u grad, bio je osnivač vukovarske protuzračne jedinice. Poginuo je 2. studenog 1991. godine u Vukovaru. Iza njega su ostale supruga i kći. Đuro je otišao u srednju školu u Zagreb prije rata i tamo s obitelji živi i danas. Najmlađi Nikola od prvog je dana branio Vukovar. Prije rata sanjao je o nogometnoj karijeri. Tijekom ratnih događanja bio je stacioniran na Mitnici. Bio je vojni policajac.
 - Jedan mi je dan došao i rekao da odem kući i da se brinem o njegovoj obitelji. Do rata su moja djeca slušala mene, a tada sam ja poslušao njih i izgubio dva sina - priča slomljeni otac. Nakon nekoliko dana nazvao ga je zapovjednik i rekao da je Nikola poginuo 17. rujna nakon što je s osmoricom kolega upao u sačekušu u jednoj ulici. Četvorica, među njima i Nikola, ubijeni su rafalom. Jednog su uhitili agresori, a četvorica su preživjela.

POGLEDAJTE VIDEO: 

- Čovjek mi je rekao da je moj sin poginuo, ali da ne dolazim na Mitnicu da i ja ne stradam, da su ga pokopali u novoj uniformi i da se ništa ne brinem - priča Marijan.
No poslije je saznao da je sve to bila laž i da njegov sin nikad nije pokopan niti se zna gdje je uopće njegovo tijelo
 - Teško je živjeti sa spoznajom da ne znaš gdje ti je i kako skončalo dijete. Već 25 godina ne znam gdje bih mu zapalio svijeću – kaže Marijan. 

Blanka Petrovečki (76) izgubila je sina Marijana 18.kolovoza 1991. godine. Policajac Marijan Petrovečki 18. kolovoza 1991. suprugu Katicu odvezao je u rodilište Pakračke bolnice gdje mu je rodila sina. Mališana nikad nije vidio jer su ga isti dan oteli dojučerašnji kolege Srbi kojima je vjerovao. Uperili su mu pištolje u glavu, razoružali ga i odveli u četnički štab u Bijelu. Mjesec dana je proveo u logoru gdje su ga mučili i izgladnjivali, a onda mu se gubi svaki trag.
Marijan nikad nije vidio niti poljubio sina koji nosi njegovo ime. Njegova majka Blanka i brat Božidar (52) već 25 godina za njim bezuspješno tragaju.

POGLEDAJTE VIDEO:

 - Ja danas ne živim, samo postojim. Kao biljka. To više nije život. A kad bih saznala istinu, dobila taj pedalj zemlje da mogu reći djeci: ‘Tu klekni, tu se pomoli i donesi cvijeće’, možda bi bilo lakše. A ovako je jako, jako teško, počinje svoju životnu ispovijest Marija Raužan (60) iz Slunja. 

POGLEDAJTE VIDEO: 

Već punih 25 godina ova žena traga za posmrtnim ostacima supruga Marijana koji se od 18. 11. 1991. vodi kao nestao u Domovinskom ratu. Posljednji put ga je vidjela tri dana prije, i to u školskoj dvorani u koju su stigli kao izbjeglice.
- Bilo je to u Šturliću. Sjećam se da mi je mahnuo rukom i govorio: ‘Marija, pazi na djecu’. Mi smo autobusom išli dalje prema Zagrebu, a oni su još neko vrijeme ostali u Cazinu. Suprug mi je bio u rezervnom sastavu policije, a u Ključu su njihov autobus presreli četnici. Ušli su s oružjem u autobus, odabrali ljude i odveli ih u logor Stara Gradiška.