Iako smo u početku mislili da ćemo samo iz šale okinuti fotku na Španjolskim stubama gdje ću ja jesti sladoled, a Maroje stajati iznad mene, scenarij se odvio potpuno drugačije. Možda smo to trebali naslutiti onog trenutka kad su Talijani točno u trenutku našeg posjeta odlučili renovirati Španjolske stepenice i turistima onemogućiti glumljenje prizora iz filma. To nas doduše nije spriječilo da pojedemo sladolede. Patriot Maroje je konstatirao kako je sladoled iz Vinceka i dalje ukusniji od onog talijanskog. 

Kušali smo na Staru godinu i talijansko vino koje nam se toliko svidjelo da je Maroje posljednju butelju natakao u autobusu na povratku doma dva dana kasnije. Tog fatalnog 31. prosinca prevarili su me opijati. 

 

Audrey su nadrogirali kako bi lakše zaspala, a mene je uzelo talijansko vino, talijanski pjenušac, talijansko pivo. Sve je kulminiralo mojim velikodušnim preuzimanjem bengalke od nepoznatog Talijana i vitlanje njome usred gomile. (Ne)srećom, moje je divljanje evidentirao kolega iz autobusa svojim profi fotićem tako da smo i Audrey i ja nakon buđenja imali prilike vidjeti inkriminirajuće fotografske dokaze.

Naime, uspjela sam nasjesti jednom od sitnih talijanskih kriminalaca i u novu godinu uploviti praznih džepova. Srećom, vrlo brzo se preko Facebooka javila stanovita Federica koja je pronašla sve moje dokumente odbačene na zemlji, pretpostavljam u blizini Koloseuma gdje se zbio nemili događaj. To, doduše ne mijenja činjenicu da su novčanik i svi novci otišli u nepovrat, ali se ponovno pokazalo da Bog čuva pijance i budale.

Audrey žicala Gregoryja, Matina žicala Maroja. Naredna dva dana, bila sam primorana živjeti na Marojev račun. Bilo mi je prilično neugodno živjeti bez centa u džepu pa smo uglavnom gladovali – kako bi Maroje rekao 'u kolijevci gastronomije'.

Na koncu smo, unutar svog meteža početkom (n)ove godine zaboravili posjetiti crkvu Santa Marie i gurnuti ruke u Usta istine. Ali nije bed, u kampusu u kojemu smo spavali, restoran je u predvorju imao plastičnu repliku. Taman za gurnuti ruku pred ulazak u autobus i okinuti fotku. Jedinu fotku koja može parirati filmskoj sceni. Time je završio moj praznik u Rimu. Iako me pluća još uvijek bole od smoga koji se nadvio nad Rimom, a duša zbog činjenice da sam podlegla talijanskom lopovluku, zadovoljna sam avanturom.

 

 

Ako ništa – bacila sam jedan novčić u Fontanu di Trevi tako da u nekom trenutku očekujem svoj povratak u Rim. Korumpirana Italijo – vidimo se kad se vidimo!

 

 

 

Zovem se Matina Tenžera i ne, u imenu nemam slovo 'R'. Blog mi se zove Šok i vjeverica zato jer je zanimljivije nego šok i nevjerica, a upravo su takvi postovi - smisleni, ali besmisleni, "hejterski", a opet razvlače osmijeh na lice. Zvuči u redu za posjet?