Moderni vampiri ne sišu krv, sišu nam energiju, a to mi je gora noćna mora od one izvorne priče. Ne vjerujem da postoji osoba koja se s njima nije susrela. Ako postoji, onda je ta osoba izuzetne sreće, a da toga nije ni svjesna. Ja nisam jedna od tih sretnica. Volim reći da ljudi ''namirišu'' osobe poput mene. Provela sam stotine sati tješeći druge, a jesam li sam im uspjela pomoći više nego sebi odnemoći, to se neprestano pitam.

Nisam imuna na tuđe probleme, niti na očaj ljudi koji mi se obrate. Uvijek ću ih saslušati, dati savjet za koji mislim da je najbolji, reći kako bih ja postupila u takvoj situaciji, i dat ću sve od sebe da im olakšam. Ali ja ne mogu riješiti njihove probleme, nitko to ne može do njih samih. Sve bi bilo dobro da ostane na tome, ali to se nikada ne dogodi. Jedan razgovor kao da ih ohrabri, a onda slijedi drugi, treći… Pedeseti.

Može ti biti lakše ako se nekom povjeriš, a kako ti može biti lakše ako tu priču ponavljaš neprestano? Ponavljanjem ona neće nestati. Umjesto da plačeš nad sudbinom, poduzmi nešto. Svi bi trebali znati da nitko nije lišen problema. Svi ih imamo. Ja nikoga neću zivkati tjednima, nikoga neću tlačiti s onim što je meni.

Ako se i povjerim, bit će to netko iz moje obitelji, netko tko je meni blizak, i na tome ostaje. Znam da drugi za mene misle da sam jaka osoba, ali se ja takva nisam rodila. Mene je život naučio da budem jaka, a on me nimalo nije milovao. Ondje gdje bi drugi pokleknuli, ja sam se borila svim sredstvima. Gurala sam samu sebe naprijed, ustajala i padala, ali sam uvijek izlazila kao pobjednik. Vjerovala sam u sebe onda kada nitko nije, od nemogućeg sam radila moguće, i cijela životna filozofija se svodi na to da svaki problem postoji da bi se riješio, i gotovo svaki je rješiv.

Bila sam jaka jer nisam željela da me drugi sažalijevaju. Bila sam i ostala sam jaka, ali i to ima svoju cijenu. Ljudi vide osmijeh na licu, ali ne vide dušu. Ljudi ne znaju koliko sam se ja grčila nad problemima, i koliko sam suza prolila u tišini. I drago mi je da to ne znaju. Ja nemam čaroban štapić kojim mogu zamahnuti. Ja mogu biti dobra, ali žuljeve na ušima nikako ne želim. Ja mogu pomoći, ali svojim slobodnim vremenom ću raspolagati onako kako želim, a ne kako drugi žele. Mogu biti na raspolaganju jednu večer, a desetke večeri sigurno neću, i ne želim. Ovu odluku ne smatram sebičnom, već nužnom. Ja ne mogu odgoditi sve obaveze da bi slušala jednu te istu priču mjesecima. Neću, jer mi se takve osobe jave samo kada im je teško, a kada im je dobro, ja ne postojim.

ANĐA MARIĆ: Znate li da su vampiri svuda oko vas, čak i u vašoj obitelji?

Znam trenutak kada uspiju riješiti svoj problem, jer više ne zovu, nerijetko se ne jave do idućeg problema. Trebali bi znati da ja nisam dežurna ''luda'' i da neću nasjesti dva puta. Znaju li oni kako utječu na osobu koja ih sluša? I ta osoba ima emocije, i proživljava ih intenzivno dok netko olakšava svoju dušu. Ne brine njih kako je meni, već kako je njima. Ja ne mogu slušati a da u to ne uključim svoje srce, a od sada ću slušati sa uključenim razumom. Na to imam potpuno pravo.

Znam da ne reagiramo svi jednako na životne situacije. To mi je odavno jasno. Način života kojim živimo učinio nas je nestrpljivima. Svi bi željeli sve i odmah, a to tako ne može. Za neke probleme potrebno je vrijeme, ali i strpljenje, potreban je razgovor sa samim sobom, a ne s drugim ljudima. Potrebno je pronaći mir, a ne unositi nemir u tuđe živote. Potrebno nam je ono što nam drugi ne mogu dati, a to je umjerenost i obzirnost prema drugima. U svojem očaju ne bi trebali izgubiti dodir sa stvarnošću, ne bi trebali, ali se to često dogodi.

Uvijek ću pomoći, ali ću se i povući ako osjetim emocionalni ugriz, ako osjetim da netko zloupotrebljava moju spremnost da pomognem. Nekad su se vampira rješavali glogovim kolcem, a danas postoji moderniji način… Jednostavno ne digneš slušalicu.

O autorici:

Ime mi je Kata Mijić, i od 1999. godine do sada objavljeno je više od 600 mojih životnih priča, 220 ljubavnih romana i 13 knjiga. Otkako pamtim želja mi je samo pisati. Pišem ljubavne romane i životne priče, najčešće u pauzama od posla koji nema veze s pisanjem, ali je plodno tlo za inspiraciju. Vjerujem da moje priče mogu pomoći ljudima kako bi živjeli sretniji i ispunjeniji život.