Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se

Božićno ludilo: Tko preživi, pričat će...

Autor Domagoj Knežević / Takeabreak.com.hr

Vrlo zapetljana priča

Da, stigao je konačno „the tjedan“. Tjedan kad sve treba biti ići po špagi. Sve mora biti besprijekorno jer „the tjednu“ prethodio je „the the tjedan“.

Ne znam kako je kod vas, ali tjedan prije Božića gomili ljudi je ogroman stres, ali ono baš veliki jer toliko toga treba napraviti prije samog Božića.

Glavninu tereta u „the the tjednu“ podnesu ženska pleća.

Koliko god mi muški mislili kako smo izuzetno važni i bitni u svemiru (što i jesmo), ali žene su te koje puno više potežu u ovom tjednu.

Mi muški imamo nekoliko osnovnih stvari koje moramo napraviti, nasaditi drvce ukoliko se kupuje prirodno ili donijeti bor s tavana ili podruma ako imamo umjetni.

Drugi zadatak koji se od nas očekuje nije jako „kompliciran“. On je zapetljan.

Zapetljan isto onoliko koliko su zapetljane i lampice. Kako one za bor, tako i one koje obično vješamo izvana za ukrašavanje okućnice ili balkona.

Pa čovječe, ja u „the the tjednu“ dobijem nekoliko laganijih živčanih slomova isključivo zbog lampica.

Prije svega jer se uredno posvadim sam sa sobom jer sam i prošle godine imao istu situaciju s lampicama. I godinu prije toga, i dvije godine prije, a vrlo vjerojatno će tako biti i iduće godine.

Zapetljane da zapetljanije ne mogu biti. Na ljestvici zapetljanosti od 1-10, one su zapetljane 15. Pa dobro zašto? Prije raspetljaš gordijski čvor nego božićne lampice.

O živote robijo...

Ono što me dodatno uzruja, uznemiri, natjera mi suze na oči - u cijeloj priči jest činjenica kako svake godine sam sebi obećam kako ću u trenutku kad ih treba pospremiti to napraviti s najvećim mogućim strpljenjem, ljubavlju i poštovanjem. Uz sve to biti ću suptilan i nježan. Ako treba i romantičan.

Lagano i proračunato – bez naglih pokreta – filmski – ona situacija kad moraš deaktivirati bombu koja će raznijeti čitavu zemaljsku kuglu i milijarde života su u tvojim rukama, a ti moraš odabrati hoćeš li prerezati zelenu ili zelenu žicu.

Smisliti ću neki toliko dobar način slaganja lampica u kutiju tako da iduće godine kad otvorim kutiju – lampice će same iskočiti iz kutije i objesiti se točno tamo gdje sam ja zamislio.

Pitajte me koliko puta sam složio lampice upravo na taj način.

Odgovor je negdje između -1 i 0.

Da, oni trenutci kad si sam sebi fantastično bedast i kad se po ne znam koji put uvjeriš u istinitost poslovice „kako te nitko ne može više zaje*at od ti samog sebe“.

Kad ti susjedi nabijaju komplekse

Pokušavaš to kićenje kuće, terase, dvorišta ili već nečeg trećeg odgađati do zadnjeg mogućeg trena. Znaš koji je zadnji datum jer stvar je vrlo jasna – Badnjak, 24.12. je dan kad lampice moraju zasjati. To je deadline.

Posljednjih nekoliko godina taj datum se sve više i više pomiče prema početku mjeseca, a čitavu stvar diktiraju susjedi.

Volim ih sve redom, ali u prosincu mi uopće nisu dragi.

Susjeda Danijela uvijek prva stavi lampice, nakon nje Skokovi koji se iz godine u godinu samo „apgrejdaju“. Prošle godine su nabavili i onaj neki laser koji baca svjetlost na kuću.

Je*ote – frajer nam svima u ulici nabija komplekse.

Sorry Damire, volimo te, ali sve više i više dižeš ljestvicu. Teško te pratiti.

Prestao sam to još one godine kad si nabavio svjetlećeg soba.

I to jednog već dva. Velikog i malog. O Damire - ti božićni manijače…

Vrlo brzo zasvijetli i balkon Slavonaca, a nekoliko sati kasnije eto i susjeda Karima.

Ove godine još jedna svjetleća instalacija na kući.

Trudi se – svaka čast. Moram biti objektivan – lijepo je.

Imam osjećaj da smo susjed Nino i ja uvijek zadnji i vrlo vjerojatno me osjećaj ne vara. Dogodi se upravo to da od svih kuća u našoj ulici, a nema ih puno jer živimo u slijepoj ulici jedino je naša u mraku.

Kod svih božićni ugođaj, a kod nas zona sumraka. Kao da nitko tamo ne živi, a ima nas k'o Rusa.

Moram pohvaliti vlastitu gospoju – šuti, ne sili, ne navaljuje direktno jer zna da u prosincu radim bez slobodnog dana, ali onako suptilno, između redova, diplomatski i upakirano s najljepšom mašnom daje mi do znanja kako su lampice stavili svi osim nas.

Hm….

I kaj ti drugo preostaje nego izvući lojtru, dotegliti ju na terasu i krenuti s raspetljavanjem lampica pa da i naša kuća zasja u punom sjaju.

Zbog djece, zbog gospoje, zbog Božića, zbog susjeda.

Da se razumijemo, ja obožavam lampice. Stvarno ih volim i cijela ta priča oko lampica me veseli, volim kad sve svijetli i blješti. Chevy Chase – Najluđi Božić i sve te spike. Ne da volim lampice nego obožavam i nitko sretniji od mene kad na Trešnjevačkom placu krene prigodna prodaja, ali jednostavno nemam vremena.

I samo lupam postpone na taj dio Božića dok me ne sustigne ili Badnjak ili gospojin pogled koji govori više od tisuću riječi.

U očima joj svijetle lampice i ajd' ju sad razočaraj. Ajd' ako se usudiš. Ajd' ako imaš hrabrosti.

Ne mogu, ne usudim se, nemam.

I naša terasa je ipak zasjala u punom božićnom sjaju. Imamo te neka siga lampice koje fino rastegnem, ubacim još neku bijelu zvijezdu i voila. Hello Christmas. Sve to nakon dugotrajnog raspetljavanja.

Potraga koja te dovede do ludila

Uvijek je panika uoči Božića jer uvijek se nešto traži, ali to je valjda teret koji moramo svi zajedno podnijeti jer toliko je tih božićnih ukrasa koji se početkom siječnja pospreme tako dobro - da im u prosincu, gotovo pa godinu dana kasnije ne možeš ući u trag.

Ne znam kako je kod vas, ali kod nas je uvijek tako. Uvijek se sve pospremi na način da točno znamo gdje će biti nagodinu kad nam bude zatrebalo i jedino što ćemo trebati – je izvaditi ukrase s tog nekog mjesta.

Ma mo'š mislit.

Niti jedne godine se to ne dogodi, a nije se dogodilo niti ove. Nema šanse.

Uvijek se nešto traži, ali traži danima i ne možeš pronaći da napraviš ne znam što. Nije mi jasno na koji način to nestane, ali nestane.

Ti dani potrage za nekim božićnim predmetom su dani kada istovremeno počinjem vjerovati u božićno čudo, karmu, svjetske misterije. Dani kad počinjem sumnjati u svoj zdrav razum jer bih se dao okladiti da je točno ta stvar na drugoj polici lijevog ormara.

Aha…

Ove godine failala je gospoja. He he – nitko sretniji od mene.

Tražila se božićna zvijezda. Ne samo da se tražila nego se i preispitivala.

Još početkom prosinca gospoja me ispitivala sjećam li se jesmo li prošle godine imali onu zvijezdu/lampu iz dućana poznatog švedskog proizvođača.

Stajala je u božićno vrijeme u dnevnom boravku – pomaže optimistično.

Milo, jedino čega se sjećam iz tog dućana su hrenovke koje potrpam u sebe nakon što zgotovimo kupovinu. Ne znam jesmo li imali dnevni boravak prošle godine, a kamoli je li u istom stajala lampa u obliku zvijezde.

Pa kak' da se sjetim? Ne mogu.

To su oni detalji koji mi muškarci ne pamtimo. Pamtimo gomilu drugih stvari, ali takve stvari ne.

Ne znači da se nama to ne sviđa jer ja sam siguran ako smo mi tu lampu imali da je meni sigurno bila jako lijepa. Sigurno sam siguran u svoju sigurnost.

Isto kao što gospoja zna da je imala tj. misli da je imala lampu/zvijezdu, a ne zna gdje križni šarafciger koji je stajao u prvoj kuhinjskoj ladici.

Moram pritegnuti nešto, a nema šarafcigera. Ooooo živote….

Imamo drugačije interese i to je jednostavno tako. Nema potrebe boriti se protiv toga jer to je nešto što se vrlo vjerojatno nikad neće promijeniti. I zašto se uopće oko toga živcirati. Nema potrebe, samo ona stara mantra: keep calm, keep calm, keep calm….

Bingo je kamilica prema tom trenutku

Rekla je da ćemo morati skoknuti po novu.

Niti mi se svidjela ta množina, tj. MI, a ni činjenica kako to neće biti samo „skoknuti“ jer je to poludnevni izlet. Ponekad se to toliko oduži da imaš i pravo na dnevnicu.

I siguran sam, milijun i tisuću posto da to neće biti samo lampa. Prije svega, ne da mi se juriti bezglavo u gužvu jer je doba godine kad su dućani krcati i ne da mi se gurati kroz gomilu razdraganog i euforičnog mnoštva.

I onda će se nekim čudom na kolicima materijalizirati još pokoja polica, komoda… sve ono što će trebati montirati, a nekak' mi se ne da. Ne sad - uoči Božića.

Čitavu stvar spasile su moderne tehnologije jer je pronašla neku fotku na kojoj se nalazi najmlađa kćer koja ponosno pozira pored te lampe. Mi tu lampu imamo. I negdje je u kući.

Juuuuuuhuuuuuuuu.

Jackpot. Bingo. Loto 6 od 45, 7 od 39 – whatever.

Sreća koju se može mjeriti samo s onim osjećajem kad zoveš neku od službi za korisnike pa nakon 35 minuta čuješ rečenicu: prvi ste na listi čekanja.

To je to. Samo za taj osjećaj.

Nema potrebe ići u novu nabavku, ali treba pronaći lampu. Negdje je u kući. Gospoja u tome nije uspjela pa je lopticu prebacila na moju polovicu terena.

Mudro, diplomatski. Mučki.

Ili ću ju pronaći ili mi ne gine odlazak po novu. Lampu, policu, komodu. Hrenovke.

Rukavica je bačena, izazov prihvaćen i jedan dan kad sam došao s posla nisam čak niti ušao u kuću, zaletio sam se drito u garažu s torbom i vrećicama u rukama – bacam se na glavu u potrazi za lampom.

Sreća prati hrabre i na imaginarni 0800 netko se javio supersonično brzo.

Čovječe, kako je malo potrebno za sreću i veselje jer lampa je bila u mojim rukama. Moja jte. Imamo ju.

He he.

In your face Aladdin.

Ovaj dio božićnih priprema je riješen. Sve svijetli i svi su vrlo happy. Bor kitimo na Badnjak, a do Badnjaka ionako ima još nekoliko dana pa se možeš barem malo opustit'.

Malo – ne previše jer se gospoja ulovila pospremanja.

Nije mi jasna ta ženska potreba da uoči blagdana cijela kuća mora biti detaljno očišćena. Detaljno čak nije niti dovoljno dobra riječ za taj neki „switch“ koji se napravi u ženskoj glavi.

Žene uglavnom prije blagdana kuću ne da čiste, one kuću steriliziraju.

Kuća se čisti k'o da dolazi sanitarna inspekcija, a ne svekrva. I to možda - jer još uvijek nije javila dolaze li ili ne.

Neke žene, među kojima i moja gospoja pretvaraju se u one likove iz serije Opsesivno kompulzivni čistači, ali ne oni koji žive u neredu već oni koji dolaze pomoći ovima koji su zapeli u prljavštini.

Neće me čuditi kad jedan dan izvadi one štapiće s vaticom i počne uzimati briseve po čitavoj kući.

Hellouu???? Daj se opusti.

Sretan vam Božić, uživajte

Studiozno se pristupa svakoj prostoriji, miču se sve stvari s polica, peru se prozori, zavjese… Kuća ne miriši na Božić – kuća miriši na sredstva za čišćenje, a hodanje postaje avantura jer su podovi premazani nečim što te povremeno prisili da napraviš pokoju piruetu u maniri Sande Dubravčić ili Idore Hegel.

Bjutiful.

Nas ima petero u kući – nikad nije sve pospremljeno. Naša kuća nije pripremljeni set za foto session nekog dizajnera interijera. U našoj kući se živi. I to se u kući vidi.

Da se razumijemo, nismo prljavi, nije kaos (bar ne uvijek), volimo da je sve pospremljeno. Viša gospoja i ja nego kćeri jer su vječite borbe oko pospremanja, ali naša kuća nije apoteka. Niti treba biti - mada sam bio u nekim kućama gdje je apoteka.

Sve te strah popiti ili pojesti nešto jer vidiš kako te domaćica poprijeko gleda kad uzmeš kolač bez tanjurića ili salvete. Ona je na aparatima. Da ne govorim kad je u pitanju lisnato.

Čovječe – kako se to fino mrvi.

Divotica.

Vidiš kako se uznemirila jer razmišlja gdje će pasti tih nekoliko mrvica i to ju gotovo pa guši. Možda sam malo zločest, ali volim ponekad malo cimnuti neke ljude, ali sve s namjerom da se opuste.

Pusti mrvice, za to postoji metla ili usisavač – opusti se, uživaj u trenutku, živi.

Sva sreća pa je to ludilo kod moje gospoje sporadično.

Uglavnom uoči blagdana, ali valjda žene/domaćice vole da u te posebne dane godine bude baš sve u najboljem mogućem redu. Da sve blista i da je sve „ap cap“.

Nema veze što padaju s nogu u večernjim satima, što ne znaju kud bi prije krenule tih nekoliko dana prije Božića jer toliko je toga što treba napraviti.

Sav taj stres vrlo brzo zamijeni onaj jedan neprocjenjiv osjećaj mira kad su božićne puzzle napokon složene. Okićeno dvorište, pokloni ispod bora, besprijekorno čista kuća, miris božićnih kolača u zraku, francuska nikad bolja, mlinci, purica, pripreme za polnoćku, obitelj na okupu… svaka od božićnih puzzli na svom je mjestu, a kad gotova slika dobije svoju vizuru, ona je upravo onakva kakva treba biti.

Obiteljska, božićna, najljepša.

O nekim drugim zanimljivim uoči Božića neki drugi put. Treba nešto ostaviti i za iduću godinu.

 

Do onda Take A Break i sretan vam Božić.

Uživajte, odmarajte, družite se – zaslužili ste.

Komentiraj, znaš da želiš
Message