Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se

Današnji prezaštitnički roditelji djeci će ukrasti djetinjstvo...

Autor Bruno Šimleša

„Teta, može Marko van?“, takvim smo popodnevnim rečenicama zapravo započinjali dan. Vratili smo se iz škole, bacili torbu u hodnik, pojeli nešto na brzinu i odmah izašli van po ostatak ekipe. Živjeli smo na ulicama Novog Zagreba. Igra skrivača s
godinama se transformirala u lopove i pandure, a kokanje i igranje s autićima beskrajnim bavljenjem svim mogućim sportovima. Kad je došao red za staru i novu košaru, e tad si već počeo odrastati...

A odrastanje je boljelo. I fizički i psihički. Redovito smo lomili i ruke i noge, a kasnije i srca. I svoja i tuđa. Bili smo djeca i radili smo gluposti, a tada je pravo vrijeme za to jer gluposti imaju najmanju moguću cijenu upravo kad si klinac. Današnja djeca odrastaju drugačije jer se glavna paradigma odgoja bitno promijenila.

Većina roditelja rođenih poslije Drugog svjetskog rata brinuli su se za to da djecu imaju krov nad glavom, hranu i osiguravali su disciplinu. Daleko od toga da su sve radili besprijekorno, ali ima nešto u čemu su bili izvrsni – djeci su pustili da žive. Pustili ih da uče na svojoj koži. Nisu s njima pisali zadaće. Nisu ih svaki dan ispitivali dva sata. Nisu ih vodili na 23 aktivnosti. Nisu im govorili da se ne smiju penjati po drveću. Jednostavno rečeno – nisu im krali djetinjstvo. A danas u parkovima stalno vrište roditelji „ne-ne-kakci“. „Marko, ne idi tamo! Marko, nemoj se penjati! Marko, nemoj se igrati s njima...“ Ne, nemoj, nikako, ne smiješ, neeee... Jadni Marko toliko puta čuje „ne“ da je potpuno oglušio na taj zvuk. Takvih prezaštitničkih roditelja danas ima definitivno previše.

„Zaključeno nam je 4 iz matematike“, rekla je nedavno jedna mama. Neću se sada baviti time što je to konstatirala tonom kao da ih je ta četvorka osudila na smrt, važnije mi je naglasitida nije samo njezino dijete dobilo četvorku. To je bila i njezina ocjena. Ona je dobila tu poražavajuću četvorku, a pogađate, žena je prolazila s 5.0. I zato uvijek uči s malenim, a kada kažem učenje, mislim zapravo na mučenje. Jer ona uči umjesto njega, govori mu što sve treba znati, umjesto da maleni pokuša sam nešto shvatiti. Nedobog da ga naučiš koristiti mozak, umjesto da mu samo piliš mozak...

Umjesto njega sređuje i njegove svađe. Maleni ima 11 godina tako da bi već mogao osjetiti neku samostalnost, ali kad se on posvađa s nekim, ona nazove roditelje da se „dogovore“. Malom onda samo da izvještaj dogovora između roditelja. Ako se ne
dogovore, onda mu kaže što mora misliti o čitavoj sitauciji. Namjerno govorim maleni jer doista nije sazrio. Nije imao kada, nije imao prilike. Jer djeca bi trebala učiti na svojoj koži. I doslovno i metaforički.

U redu je da se djeca ponekad posvađaju i sami se kasnije snađu. U redu je i da počnu sami izvlačiti zaključke o svađi i snose odgovornost za svoja djela. U redu je da dobiju 3 iz prirode. U redu je da se djeca zaigraju i slučajno slome nogu. U redu je
da budu 7. ili 17. na Taekwondo prvenstvu. U redu je da griješe. Ljudski je...

Naravno da nećeš dvogodišnjaku dati da visi s balkona, ali bi mu mogao dati da samostalno savlada neke stepenice. Umjesto da ga vučeš za ruku ili nosiš.

Naravno da petogodišnjaku nećeš dati da kuha ručak, ali može servirati nešto na stol i može sam govoriti za večerom kod prijatelja, umjesto da mi govorimo u njegovo ime.

Naravno da nećeš devetogodišnjaka pustiti samoga da putuje Francuskom, ali kada
već jeste u Francuskoj, u redu je pustiti ga da sam naruči nešto ili priđe djeci u
parku... Ako napravi nešto krivo, naučit će pa će možda biti uspješniji sljedeći put.

Umjesto da jedanaestogodišnjaka šlepaš na čevrtu tjednu aktivnost, pusti ga da se igra na ulici tako da prirodno razvija društvene vještine i nauči komunicirati s nekim oči u oči, a ne preko ekrana.

Jednostavno, pustimo ih da budu djeca!

Mi se toliko bojimo njihovih grešaka da smo skloni sve i svašta raditi umjesto njih. Čak i razmišljamo umjesto njih pa im samo kažemo što trebaju misliti o nečemu ili nekomu. I kratkoročno ćemo ih tako doista poštedjeti nekih povreda, ali dugoročno ćemo im naštetiti. Jer neće biti spremni za život. Naša uloga nije da ih štitimo od života, već da ih pripremimo za njega. Nije poanta da ih štitimo od izazova, već da ih pripremimo da budu uspješni kada izazovi dođu. A ako im ukrademo djetinjstvo, ako im krademo prilike da nešto nauče, sigurno im ne pomažemo. I koliko god razumijem da svoju djecu želimo poštedjeti boli, nekad je upravo mala današnja bol ono što će spriječiti veću sutrašnju bol.

 


Osim na BlogBusteru, Brunu možete pratiti na FacebookuInstagramu i YouTubeu

Komentari 1
Komentiraj, znaš da želiš
  • Default avatar - zvonko22
    zvonko22 Utorak, 18.06.2019. u 21:16

    Dobar tekst, slažem se sa svime izrečenim. Previše je toga danas, previše kontrole od strane roditelja. Ni malo slobode se djeci ne daje. Izostaneš iz škole odmah roditeljima stiže obavijest preko e-dnevnika. Tko nikad nije markirao nek se javi! Tko zna što će biti sa ovom generacijom, previše je kontrole, ne bu dobro.

Message