Djeca su tehnološki pismena prije nego što su emocionalno

Živjeli smo na ulici, prvo uz kokanje, igranje autićima, kopanje garaža i gradova, gumi-gumi pa onda igranje skrivača, lopova i pandura i svih mogućih sportova. Nogomet je bio najjeftiniji jer treba samo jednu loptu za nas desetak pa je stalno bio na repertoaru. Ali, igrali smo i tenis. Uzeli smo desetke vreća od krumpira, nevješto ih spojili, ali napravili smo si mrežu. Pronašli neku zabačenu ulicu, dva prastara reketa i eto Wimbledona! Mreža je imala pokoju rupu, cesta koju neravninu, ali kunem vam se - svi smo mi na kraju dvoboja čuli glavnog suca kako viče: Gem, set & meč! Bili smo kraljevi svijeta kojeg smo izgradili svojim rukama. I crvenim ili žutim vrećama za 30 kg krumpira. A onda smo sazreli pa smo igrali stare košare. A tek nove… Ajme majko, koliko smo bili smotani i prestrašeni. Ali smo učili. Polako, uz hrpetinu krivih koraka, ali na svojoj koži ili ako si imao sreće, na koži svog frenda. Učio si kako stvari funkcioniraju, kako prići curi, kako prepoznati interes, kako prihvatiti odbijanje, kako napraviti drugi korak… Učenje je često bilo bolno, ali prirodno.

Danas je to bitno drugačije. Umjesto da se nakon škole oglasi portafon, djeci po cijeli dan stižu poruke. Mi smo se igrali vani, oni se često igraju unutra. Umjesto da se nađu u 18h ispred zgrade, oni se nađu u 18h uz konzole i igraju Fortnite! A kada treba prići nekome, još su smotaniji od nas. Najradije bi da im netko izmisli aplikaciju za prvi korak. Pa onda aplikaciju za prvi poljubac. Umjesto da išta ikoga pitaju ili pokažu nekom gestom, govorom tijela, radije bi im samo poslali emoticon. Ned’obog koristiti usta kad možeš prst.

Da, sve se promijenilo… Način na koji se družimo, stvaramo dojam o sebi, koliko informacija obrađujemo u svakom danu, sve je drugačije. A promijenile su se i opasnosti koje vrebaju. Mi smo na ulici bili zajedno i eventualna opasnost morala se nalaziti baš u toj ulici u kojoj se igramo. A danas se igramo u cijelom svijetu. Čim smo online, izloženi smo svima i svemu, a udaljeni smo samo jedan klik. Djeca doista postaju tehnološki pismena prije nego što su emocionalno pismena. U nekoj distopijskoj stvarnosti, postoji mogućnost da će sutrašnjim vrištećim bebama uvaliti tablet u ruke čim prerežu pupčanu vrpcu: “Nek se dijete zabavlja. Skinut ćemo mu aplikaciju s majčinim srcem pa će se umiriti.”

A oni ne mogu procijeniti sve moguće opasnosti jer jednostavno nemaju dovoljno iskustva. I ne kažem da trebamo biti paranoični i zabraniti im pristup online svijetu jer danas se tako razvija društvenost. Danas je to normalan dio njihovog, kao i našeg svijeta. Dakle, rješenje nije u zabrani pristupa, već u pružanju sigurnih uvjeta za njihov boravak u virtualnom svijetu. Zato nemam ništa protiv aplikacija koje nam omogućavaju da vidimo jesu li sigurni.

Korištenjem takvih aplikacija ne znači da uopće ne vjerujemo svojoj djeci nego samo da smo svjesni da su samo djeca i kao takva, da ne znaju sami procijeniti opasnosti koje više ne vrebaju samo u našem kvartu. Danas je njihov kvart cijeli svijet. I vrlo je lako moguće zamisliti situaciju da su nešto ljuti na nas i izjadaju se nekome tko glumi njihovog vršnjaka i koji se složi s njima, a ta osoba nema dobre namjere. Opet, nikako ne želim da postanemo paranoični roditelji koji će vidjeti opasnost tamo gdje je nema. Ali mislim da trebamo biti odgovorni roditelji koji vide opasnost tamo gdje je djeca možda ne vide.