Nije ni nama lako. Nismo ga odgajali da bude ubojica.

Majka je ostajala s njim da provode vrijeme skupa, pa da mu pokuša pomoći.

Bio je tih i povučen. Nikad nikome ne bi naudio.

Pokazivao je znakove ljubomore, ali ona ga je znala izazivati.

...a onda kad otvoriš te iste profile društvenih mreža osjetiš grižnju savjeti jer je društvo kolektivno zakazalo. Zakazalo jer očito ne vidi ispred nosa. Ili svi gledaju svoja posla dok im netko bližnji ne bude sahranjen u dvadesetima. E onda je prekasno.

Neki dan umjesto da tata i ja pričamo preko telefona kako nam je protekao dan, mi ukratko komentiramo temu o stravičnim ubojstvima, o tome koji se vrag događa ovom društvu. Nismo jedini. Danas sam sjedila u kafiću te također načula razgovor svojih vršnjaka o onom što se dogodilo prije nekoliko dana. 

U ovim metastazama društva, u kojem je sistem definitivno žešće zakazao, a nakon toga mi kao ljudi, ovo je već drugi zločin u mjesec i pol oko kojeg se zgraža cijela Hrvatska. Nitko ga nije odgajao da bude ubojica, ali te dotične osobe su očito smatrale da su iznad zakona, iznad svih moralnih vrijednosti. Zašto?

Jer im je dopušteno. Prvo od strane roditelja da ima sve. Imaju sve i više od toga. Mercedese i ostale popratne rekvizite kojima dokazuje da je iznad svih običnih smrtnika. Naglasak je često bio stavljen na to da su iz dobrostojećih obitelji. Jer dobrostojećim obiteljima nitko ništa ne može.

Ionako će izaći kroz desetak godina i ispijati pivu u obližnjem kafiću. Ili spletom okolnosti niti neće završiti u zatvoru, a po gradu će ga pratiti tihi šum: Ono ti je ONAJ... 

Ubojice se ne odgajaju s namjerom, ubojice se odgajaju s vremenom i ignoriranjem nasilja pojedinaca, počevši od roditelja pa do sustava koji neučinkovito provodi neučinkovite zakone. 

A kad dotični završe u zatvoru onda im se poruči da pročitaju knjigu, da propitaju svoju unutarnju zlobu i pokušaju pronaći mir u svojoj duši. Onim drugim nesretnicima koji završe u zatvoru jer su varali državu se isto to poručuje – neka se dodatno obrazuju jer, priznat ćemo, dovoljno su inteligentni da izvuku koji milijun, ali ipak ne toliko da ih se ne uhvati. 

Zašto ubojice i manipulatori kontinuirano dobivaju povlastice, a romska djeca u selima mogu biti sretna ako ih se uopće poveze autobusom u školu!?

Zašto se prosječno 12 godina potroši na odgoj i obrazovanje pojedinaca koji postanu karcinom društva, pljunu mu u lice, te ih se nakon toga humanitarno obilazi kako bi okrenuli novu stranicu, da im se daje nova šansa? 

Možda sam luda jer se ne vodim onim izlizanim uzrečicama kako treba oprostiti baš svakome, da pokajanje ipak nije dovoljno. Da u nekim slučajevima - nikad neće biti dovoljno. 

A možda jednostavno, čak i u ovim mladim godinama, nemam želudac za jeftine priče i još jeftinije osobne reklame. Pod izgovorom altruizma.

O autorici: 

Zovem se Andrea Tintor, autorica sam bloga 'Razlivena Tinta' i zaljubljenik sam u knjige, čitanje i pisanje. Volim promatrati svijet i crpiti inspiraciju iz svakodnevnih trenutaka. Osim na blogu pratiti me možete i na Facebooku.