Čak pomalo i smatramo da je to normalno jer je, eto, društvo potrošačko, sve je podređeno kupcu i ako oni neće raditi do kasno navečer, sigurno će propasti svijet.

Dok smo turistički putovali po inozemstvu, nismo marili za radno vrijeme tih djelatnosti iz jednostavnog razloga što ih nismo koristili. Prvi pravi susret sa radnim vremenom trulog kapitalizma i radničkim pravima tih ugnjetavanih ljudi nam je u stvari bio kada smo doselili u Irsku.

Taman su počele Božićne rasprodaje prošle godine, Plavuše i ja odlučimo prošetati po dućanima. Nedjelja popodne, odmorimo nakon ručka i oko pet krenemo u centar, do centra nam treba oko 45 minuta. Naravno da smo smatrale da dućani rade barem do devet, a kad su rasprodaje, možda i duže.

Pljus! Radno vrijeme do 6.30! Subotom rade duže – do 7! Naravno ništa nismo uspjele kupiti, a dućani nisu zbog toga bankrotirali.

Nedjeljom je najčešće vrijeme otvaranja između 11 i 12 sati.

Dućani u lokalnom shopping centru radnim danom rade do 6 (restorani rade duže). Znači, onaj tko radi, nakon posla sasvim vjerojatno ne stigne doći, no dućani svejedno nisu propali. Jedini dućani koji duže rade su dućani s hranom tj supermarketi.

Doktori, zubari – u teoriji rade do 6, ali u stvarnosti to znači da zadnje pacijente primaju u 5, tako da opet, onaj tko radi, ne stigne ako ne ode s posla. Nitko ne drami oko toga.

One djelatnosti koje moraju raditi noćne, a ovdje su takve fakat samo one koje su nužne (bolnice, policija, vatrogasci, barovi) najnormalnije obračunavaju višu satnicu za takvo radno vrijeme.

Pošta – e, to je vrh – to nam je gnjavaža za plakati – ako dođe paket ili pismo koje se mora osobno preuzeti, dostavljaju naravno samo u radno vrijeme kad najčešće nikoga nema doma. Preuzeti se može samo radnim danom (ne vikendom) u poštanskom uredu koji radi do sedam, a mi do njega stignemo do sedam samo uz iznimno kompliciranu organizaciju jurenja s posla prvo doma po auto, onda autom do poštanskog ureda. Ok, super je što pošta ima opciju redirection što bi značilo da možeš tražiti da ti pošalju pošiljku na primjer na adresu na poslu. Istina, gnjavaža je, ali s time se bez problema živi bez da ljudi rade do kasno navečer.

Banke – rijetke su banke koje rade vikendom ili popodne. U našem kvartu postoji osam poslovnica banaka. Radno vrijeme im varira između 9 i 17 sati, s time da neke rade od 10-16, neke od 9.30 – 16.30, u svakom slučaju niti jedna ne radi navečer i sasvim je nejasno tko uopće ulazi u te banke tokom dana obzirom da ljudi tada, tko bi rekao – rade.

Ostale privatne dostavne službe isto dostavljaju samo od 9-17, no neki imaju super foru sa ormarićima u kojima se paket može preuzeti 0-24. Ti ormarići funkcioniraju putem kodova i uz njih nisu zaposleni ljudi.

Javni prijevoz – počinje ujutro u 6.30, zadnji bus kreće navečer u 23.30. Nakon toga snalazi se kako znaš. Nitko nema problem s time, svi se nekako snađu, najčešće se koristi taksi. Cijeli tjedan između Božića i Nove godine raspored vožnji je kao subotnji.

Pauza za ručak – najvažniji dio radnog dana! Nema toga da ostaneš raditi i ne iskoristiš pauzu. Za one koji rade u uredima pauza je većinom između 13 i 14 sati i to se zna da se nikoga ne zove, ništa ne očekuje, u uredima jednostavno sve stane u to doba. Dućani, kafići, restorani, svi poštuju vrijeme za pauzu.

Pih, truli kapitalizam, samo krv, znoj i suze.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O blogu:

Priče Hrvatice koja je novi početak odlučila potražiti u dalekoj Irskoj. Osim na blogu 'Zagreb - Dublin', njena iskustva možete pratiti i na Facebooku te Instagramu.