Naravno da sam rekla da želim raditi puno radno vrijeme jer sam mislila ako kažem da želim raditi pola, da ću ispasti lijena, nezainteresirana za posao i da ću si time smanjiti šansu za dobivanje posla. Osim toga, smatrala sam da je većina poslova na puno radno vrijeme.

Stvarnost je potpuno drugačija. Ovdje je sasvim normalno i uobičajeno da (najčešće) žene rade doslovno onoliko koliko žele i kada žele.

Ovo su primjeri neuobičajenog radnog vremena žena za koje ja znam, ne iz nekih dalekih priča, nego iz prve ruke:

Tako je Plavuša za ljetni posao u lancu kafića dobila odmah ugovor na neodređeno, a tokom školske godine doslovno može raditi – kada god joj paše! Kad ima vremena vikendom, praznicima, samo se treba javiti i biti će ubačena u raspored.

U biti, sve moguće kombinacije vremena su sasvim uobičajena stvar, nitko se tome ne čudi i nitko to ne uzima kao nešto negativno.

Najčešće tako rade žene koje imaju malu djecu. Sasvim normalna stvar je da žena kad se vrati s porodiljnog traži promjenu radnog vremena, koju naravno i dobije. Moram priznati da ne znam da li je zakonska obaveza poslodavca da odobri takve promjene, no da ne žele odobravati, sigurno bi se našla neka rupa u zakonu po kojoj ne bi morali.

Nameće se pitanje – kako to da poslodavci to odobravaju? Vjerojatno zato jer na tržištu ima dovoljno drugih ljudi koji će odraditi onu drugu polovicu radnog vremena. Naravno da ima, uvijek ima. U stvari, zašto ne bi odobravali? Ionako je samo važno da je posao napravljen.

Plaće su dovoljno velike da i sa kraćim radnim vremenom može pristojno živjeti. Otkaza se ne mora bojati. Posla ima dovoljno, ako jedan poslodavac ne želi prihvatiti nepuno radno vrijeme, prihvatiti će drugi. Obično jedan član obitelji dovoljno zarađuje da se drugi može posvetiti djeci cijeli dan ili dio dana dok su djeca po ustanovama.

Česta je situacija da žene koje rade za minimalac, dok su djeca mala, ne idu raditi jer su vrtići skuplji od plaće koju zarade. Osim toga nezaposleni dobivaju i razne socijalne potpore, tako da se u biti majkama koje su na minimalcu baš i ne isplati raditi.

No, ja pišem o ženama koje nisu na minimalcu i koje si bez problema mogu priuštiti vrtić, bebisitericu ili koju god vrstu čuvanja. O ženama koje su odlučile imati i karijeru i obitelj. Takve žene doista imaju izvanredne mogućnosti za balansiranje poslovnog i privatnog života.

Pih, taj truli kapitalizam.

Izvorni tekst možete pročitati ovdje. 

O blogu:

Priče Hrvatice koja je novi početak odlučila potražiti u dalekoj Irskoj. Osim na blogu 'Zagreb - Dublin', njena iskustva možete pratiti i na Facebooku te Instagramu.