Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se

Kada smo postali uštogljeni i prestali se šaliti na svoj račun?

Većina je odjednom postala izrazito dubokoumna, zamišljena i umjetnički nastrojenaili u drugu krajnost, plitka s kopiranim citatima bez tračka osobnosti.

Autor Andrea Tintor / RazliventaTinta.com

Nikad nisam bila od pojedinaca koji ciljaju na to da budu u središtu pozornosti, posebno ne sa svojim forama. Moje oružje je uvijek bio sarkazam i uski krug ljudi s kojima bih se smijala glupostima, no u posljednje vrijeme primijetila sam da se svakodnevnim glupostima, tuđim i vlastitim više nitko ne smije.

Većina kao da je postala uštogljena masa kojoj su društvene mreže kanal njihovog savršenog života. Bez humora. Bez šale na vlastiti račun.

Kada smo postali oličenje uštogljenosti i prestali se zajebavat na svoj račun?

Ne bih se to zapitala da nismo u uredu dobili novi ormarić koji je trebalo sastavit, a koji sam ja sastavila kao da imam dvije lijeve pa se raspao nakon dvije minute. Dobro sam se nasmijala jer sam otkrila da je sastavljanje namještaja uz sportove s loptom moja najslabija točka. I bolje da se držim podalje od toga ili da se smijem tome.

Dule to voli okarakterizirati da sam šlampava.

Neću mu kontrirati.

Par dana poslije – u tramvaju na putu prema stanu, u rukama nosim laptop i žongliram s mobitelom, rokovnikom i kišobranom. Naravno da se ne držim ni za što jer su mi ruke zauzete drugim stvarima. U trenutku kada je tramvaj naglo krenuo, izgubila sam ravnotežu i pala te nagnječila djevojku koja je stajala pored mene.

Prvo sam se počela ispričavati jer sam idiot koji se ponaša kao da je prvi put u javnom prijevozu. Pogledale smo se i u istom trenutku obje počele smijati jer nam ionako ništa drugo ne preostaje.

Da mi se jednaka situacija dogodila prije samo nekoliko mjeseci, vrlo vjerojatno bi me uhvatila anksioznost i napadaj panike jer ne volim kad su sve oči uperene u mene, posebno ne zbog neke gluposti.

A onda sam s vremenom shvatila da me zaboli za neke izmišljene, perfekcionističke normative modernog društva koji ovisi o imidžu na društvenim mrežama.

Većina je odjednom postala izrazito dubokoumna, zamišljena i umjetnički nastrojenaili u drugu krajnost, plitka s kopiranim citatima bez tračka osobnosti. Ima i onog sadržaja na društvenim mrežama koji se svim silama trudi biti smiješan i duhovit radi duhovitosti, a ne zato jer je protagonist videa takav pa onda imamo Cringe Fest dok ih gledamo.

Gdje je nestala sredina – prirodnost i zajebancija? Ono, zezneš nešto, dišeš pet sekundi, nasmiješ se i nastaviš sa životom?

U istom danu kad sam pala na djevojku u tramvaju na blogu je izašao intervju s Martinom Friganović. Ništa revolucionarno, osim što sam s njezinim imenom započela intervju i objavila ga s tipfelerom u prezimenu.

Jebeno, samo mi je još to trebalo – pomislila sam i nastavila živjeti pod shit happens parolom, a mudriji kažu da tko radi taj i griješi.

Kada se sjetim svih neugodnih situacija koje sam doživjela i koje su mi izazvale određenu anksioznost uvidjela sam da za određene postupke sram mora postojati, no on je u nama zbog određenih uvjeta pod kojima smo odrasli i vrijednostima koje smo s vremenom izgradili.

Živjeti u nekom grču pokušavajući doseći određeno savršenstvo koje ne postoji je postala bolest 21. stoljeća, a s društvenim mrežama se samo još više ukorijenila u društvo.

Priznajem da jedina fobija koju imam je da napravim neko krucijalno sranje i završim na svim dnevnim portalima u rubrici Čitatelji snimaju, no čak i tad imaš priliku to spinati ako se vodiš motom da je svaki PR dobar PR. U prijevodu, s godinama sam naučila biti pragmatična.

Odavno sam shvatila da je građenje brenda i imidža jedna priča koja treba poslovnu promišljenost i kreativnost, no s druge strane gledam ljude kako se natječu tko će biti prvi u selu kako slučajno ne bi bili zadnji u gradu.

U jednu ruku divim se ljudima koji grade estetsko savršenstvo na društvenim mrežama jer znam koliko je to naporan posao, a onda s druge strane ih malo žalim jer imam osjećaj da polako upadamo u klopku perfekcionizma iz kojeg se nećemo baš tako lako izvući, posebno ako zaboravimo tko smo jer njegova nedostižnost samo nas može učiniti nesretnima.

Čvrsto sam odlučila da je perfekcionizam i sve njegove forme, stvarne ili virtualne, precijenjen, a ormare u budućnosti sastavljam kad se želim podsjetiti da je u redu biti blesav – i potpuno svjestan toga.

 

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:


Zovem se Andrea Tintor, autorica sam bloga 'Razlivena Tinta' i zaljubljenik sam u knjige, čitanje i pisanje. Volim promatrati svijet i crpiti inspiraciju iz svakodnevnih trenutaka. Osim na blogu pratiti me možete i na Facebooku.

Komentiraj, znaš da želiš
Message