Kako smo sa 'sićom' od 600 dolara preživjeli SP u Japanu

Okrenuo sam se na bok i shvatio da ležim na parkingu za bicikle i da mi je nes(p)retni kratkovidni Japanac pokušao parkirati svoju „Specijalku“ na sasvim neprimjereno mjesto. Fino smo se nasmijali, više on nego ja, a onda sam ga ponudio mesnim doručkom kvalitetno prošvercanim za ovu priliku. Naime na Svjetsko prvenstvo sam otišao s nekih 600 dolara, što je, unatoč tome što nisam izlazio par mjeseci i davao plazmu, ispostavilo se, vrlo malo za jednu od najrazvijenijih zemalja svijeta. Ali bio sam navijač, Hrvatska je bila u ne preteškoj grupi, i što je najbitnije – moja putnička guza je konačno imala priliku vidjeti Zemlju izlazećeg sunca!

No, kako smo već prvoga dana ostali kraći za 380 dolara koliko je koštala mjesečna karta za sve vlakove, realnost je bila malo surovija. Pa smo skup alkohol zarađivali – pjevanjem. Par luđaka iz Slavonskog Broda koji su do Japana došli Transsibirskom željeznicom gdje su ih na zadnjoj stanici i opljačkali, svojom su gitarom i našim grlima znali skupiti dovoljno da bismo bili taman u formi za utakmicu. Bilo je u prvi trenutak simpatično gledati kako Japanci ne podnose alkohol, ali kad je i treći naš domaćin izgubio svijest nakon drugog piva, počeli smo biti oprezniji s ljudima. Ljudi imaju gen koji mi definitivno nemamo. Zato valjda i žive duže.

Svejedno bi nas i po šestero zaspalo u takvoj izbi, a najsmješnije bi bilo kad bi se jedan od nas poželio okrenuti na drugi bok, pa bi se onda morali okretati i drugi. Ujutro smo se osjećali kao ražnjići, a tek smo morali pobjeći... Jedne večeri, dodatno dekintirani smo se podijelili u dvije grupe, od kojih je ona koja je spavala na groblju zaogrnuta zastavom, prošla puno bolje od mene koji sam zaspao u podzemnoj željeznici, i otkoturao se u vreći do nekog poklopca kroz koji je kuljala para. Dok sam shvatio, već sam bio mokar, a naravno da je vlak stao one sekunde kad sam bio usred presvlačenja...

Higijena nam je bila na visini. Tako sam prvo ogledali vidio nakon dva tjedna i to u najbržem vlaku na svijetu. Nije mi se svidjelo to čupavo čudovište, pa sam se išao obrijati. Neki se ljudi porežu dok se briju u vlastitoj kupaonici, ali pro ovom poskakivanju i cupkanju, iz vagonskog wc-a je izašlo masakrirano nervozno biće, što je uzrokovalo smijeh kolega navijača i puno slobodnih mjesta u kupeu jer svojim stasom od dva i pol prosječna Japanca, onako izgreban i izranjavan baš i nisam nešto ulijevao povjerenje. Kupanje je bilo posebna stavka jer u hostelima nismo izlazili do tuša da nas ne prebroje, pa se sve svodilo na Ocean. Ledeno, ali čisto, bilo je to puno prije Fukuoke...

Podignuo sam se jedva u zoru, pozdravio Sunce, obavio što se obavlja u moru i podignuo svoju vreću koja je ležala na nekih stotinjak velikih školjaka koje su mi se ugravirale u kičmu. Naime, plažu smo otkrili u dva ujutro... Htio sam ih sve zdrobiti, ali sam tada upitao zgođušnu studenticu namjernicu da mi napiše japanski znak za ribu. Nabavio sam flomaster, uzeo iste školjke i na svaku od njih stotinjak stavio znakić na ribu te ih onda kao suvenire poklanjao po Zagrebu i okolici. Jes' da mi je ruksak imao 43 kilograma, ali sam barem uštedio na magnetićima!

Ishrana je također bila fenomenalna, pa kako sam mudro ponio sa sobom dvadesetak konzervi, uz već spomenute mesne doručke, i nekoliko pašteta, tu su bile i sardine. Na kraju me u samom Tokiju frendov frend Novozelanđanin vodio na suši i uputio me: „Jede se sve u jednom zalogaju, štapićima uzmeš suši, umočiš u wasabi i soja sos i to tako ubaciš u usta.“ On je otišao na wc, a ja pokušao halapljivo progutati komad riže s mašala škampom. Kasnije na hitnoj smo se svi tome smijali, a ja saznao da se škamp ipak očisti od oklopa.

No, što sad, bio sam mlad i blesav, vuklo me navijanje za našu reprezentaciju, želja za putovanjem i novim prostorima i taj neki genetski urezan avanturizam. Prošla su tri svjetska prvenstva od tada, a ovo novo veseli i budi uspavanog crvića u mojoj putničkoj guzi, kao i svakih par mjeseci kad se zabijem u uredsku stolicu. Pa kako me stvarno jako zanima hrana u samoposluzi u Kalinjingradu, oprema benzinske pumpe na Uralu, kao i spavanje u Sovhozima ili ispod poštanskog sandučića u Rostovu, ali mislim da ću ovoga puta ipak dignuti kredit u Ferratum banci i u Rusiji biti dostojanstveni gospodičić u najboljim godinama. Dok ne zabijemo gol, onda ne garantiram za sebe, i toplo se nadam da će biti jako puno takvih situacija...

Uglavnom, vidimo se na utakmici, i idemo do kraja, pivili!