Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Liječnica je problijedila, a život koji sam živjela samo je nestao

Preuzela sam odgovornost za sebe i svoj život. Suočila sam se sa sobom. Otkrila sam da imam gomilu uvjerenja koja mi, blago rečeno, nisu služila.

Autor Anđa Marić / andjamaric.com

Uzbuđena sam što opet pišem blog. Sviđa mi se što imam tremu. Inspirirali su me mnogi vaši blogovi i pomislila sam: možda i moja priča nadahne nekoga od vas. Čini li se i vama da vam ponekad treba baš ta rečenica da skužite nešto?

Još i danas susrećem čitateljice moje kolumne koje mi govore da sam ih nasmijala i dala im nadu da (u nekim stvarima) nisu same. That feels so good (u nedostatku odgovarajućeg izraza).

Jednom davno, pisala sam kolumnu za jedan portal, gdje sam počela pisati o svojoj trudnoći, a prestala sam kada je moj sin krenuo u školu i moj se život spektakularno urušio.

Sve što je bilo, više nije bilo, i sve što sam bila više nisam bila. Imala sam 35 godina. Život koji sam živjela nestao je kao da ga nikada nije ni bilo.

Bio je kolovoz i grad je bio prazan. Otišla sam na pregled kod neurologa jer mi se cijeli svijet vrtio, svi dosadašnji pregledi su pokazivali odlično zdravlje iako je meni bilo užasno loše. Neurologica u Zagrebu me pregledala, problijedila, pozvala primarijusa koji me zadržao rekavši: “Imam baš sobu za vas, s jednom mladom ženom. Da ne slušate hroptanje starica po noći.” Bila sam u šoku i odbila sam ostati ali me primarijus samo pogledao i rekao: “Ni govora. Vi ste hitan slučaj i idete smjesta na moj odjel”.

Reality check: dovezli su invalidska kolica. Dok me sestra vozila dugim hodnicima bolnice do moje sobe, putem sam izgubila sve svoje obrane i maske uz pomoć kojih sam glumila da je sve ok i skljokala sam se u taj krevet, a moje tijelo je odahnulo.

Konačno sam samoj sebi priznala da sam loše i da trebam pomoć. Bila sam umorna od života i borbe za skrbništvo nad mojim sinom i desio se najbolniji poraz: tijelo me izdalo. Potpuni shut-down motoričkih funkcija. Sve se stalno vrtjelo, imala sam dvoslike i bila sam bila užasnuta ovim mislima: ako nemam sebe, ako nemam svoje tijelo, tko će se boriti umjesto mene? Tko će se boriti za moje dijete?

Foto: andjamaric.com/ Kolovoz 2012.

To ljeto 2012. dobila sam dijagnozu “neizlječive autoimune bolesti” (multipla skleroza RRMS) i mišljenje stručnog tima liječnika na odjelu neurologije, da ću za najkasnije dvije godine biti u invalidskim kolicima i potpuno nepokretna. U nevjerici sam gledala vizitu sedmoro liječnika oko mog kreveta i u njihovim pogledima pokušavala naći tračak nade.

Nije ga bilo. Tračka. Ni n od nade.

Čak i kada sam zahtijevala od njih jednu mogućnost u milijun, njihov je odgovor bio ne i da me jedino mogu obradovati pozivom u liječničku studiju koju radi jedna farmaceutska tvrtka. Radilo se o “lijeku” za MS. Kada je primarijus na moje pitanje hoće li mi taj lijek pomoći, odgovorio: – ” Ha, čujte, ne bu vam gore”, to mi nije bio prihvatljiv odgovor. Pitala sam – a koliko će mi platiti zato što im dajem svoje tijelo da na njemu testiraju lijek?, – na što je primarius rekao da sam nezahvalna jer bi mnoge žene voljele biti u studiji, a nisu odabrane. Odbila sam studiju i više se nikad nisam vratila tamo gdje su prognoze za moj daljnji život bile grozne.

Kada sam točno dvije godine kasnije, u kolovozu 2014. dobila dijagnozu uznapredovale MS koju HZZO više ne “liječi” (terapira), pomislila sam: Još uvijek sam na nogama. Ja sam došetala ovdje. Svašta oni pričaju...

Foto: andjamaric.com/ Kolovoz 2014.

Došla sam doma i odlučila: nisam spremna za otpad života, bit će mi po vjeri mojoj! (Sjetila sam se Isusovih riječi i ja sam mu povjerovala). Par dana kasnije YouTube mi je izbacio video Ane Bučević: Kako smo izliječili neizlječivu bolest. Pogledala sam ga i odmah je kontaktirala na Facebooku.

To što mi je rekla promijenilo mi je pogled na život.

Preuzela sam odgovornost za sebe i svoj život. Suočila sam se sa sobom. Otkrila sam da imam gomilu uvjerenja koja mi, blago rečeno, nisu služila. Naučila sam sve o sebi, mom stanju, ljudskom tijelu, mozgu, učinku stresa i misli na moje tjelesno zdravlje. Počela sam raditi na svojim neadekvatnim (blago rečeno) reakcijama na stres sa psihoterapeutom. Upisala sam “Osobni razvoj”. Informirala sam se. Živimo u doba kada jednim klikom mogu pronaći ljude koji su se izliječili od svake moguće boleštine i to sam i učinila. Pronašla sam i kontaktirala ljude koji su se uspjeli izliječiti, čak i u Hrvatskoj ih ima, kao Denis Delogu koji je bio moja nada koja se pojavila kada sam se zauzela za sebe. Svjetlo na kraju tunela.

Foto: andjamaric.com/ Rijeka, svibanj 2015, nakon pregleda kod 'Dr. House' s Denisom

Trebalo mi je točno pet godina do ovdje gdje sam sada. Na mjestu gdje sam sada miriše na život i nove prilike. I nove početke.

Više nemam dvoslike i ovo tipkam s obje ruke. Osjećam se izvrsno i opet imam volju za život. Moja Dr. House (kako je iz milja zovem) rekla mi je: “Budite sretni što niste odmah pronašli sve odgovore. Zamislite koliko ste toga naučili o sebi i spoznali ste svoju snagu. Taj put vas je puno toga naučio.”

Poljubiti dno je najbolja odskočna daska. (Obožavam tu izreku).

Eto, to sam vam ja radila u zadnje vrijeme. A sada otkrivam kako je život lijep! No, o tome ću vam pričati drugi tjedan.

Uzdravlje! Jer, živjeti se može i na aparatima.

Anđa


Izvorni tekst pročitajte ovdje


O BlogBusteru:


'Ispričaj svoju priču.' To je otprilike moto BlogBustera, nove platforme na kojoj Styria, vodeća medijska kompanija u Hrvatskoj, okuplja najzanimljivije domaće autore, blogere i komentatore, ali i sve one koje će iz vedra neba 'puknuti' inspiracija pa će poželjeli svoje iskustvo podijeliti na mreži s rekordnih milijun i pol jedinstvenih korisnika mjesečno. Ukoliko ste jedan od njih javite nam se na mail blogbuster@styria.hr, a pratiti nas možete i na Facebooku

Message