Portali kao terapija

Nakon nekoliko godina stanke, prije par tjedana krenula je nove sezona plesnog spektakla. Promijenila se televizija, promijenili se voditelji, promijenile se zvijezde. Ples sa zvijezdama jedna je od onih vrsta emisija koje vole gotovo svi. Ili barem većina. Od sedam do sedamdeset i sedam. Nakon prve odrađene emisije krenula je lavina komentara po svim mogućim portalima. I bogu hvala na portalima jer postoji mjesto gdje ljudi imaju prostor za izbacivanje svojih frustracija. Sudeći po količini komentara i negativnosti koje se tamo mogu pročitati, rekao bih da nam je društvo „za zabrinuti se“.

Dodajmo tomu još i depresiju jer prema brojkama sve više i više Hrvata poseže za antidepresivima i eto dobitne kombinacije. Da - ako pogledamo malo oko nas kroz prizmu politike, ekonomije, gospodarstva, pravosuđa – razloga za depresiju ima milijun, ali možda je ipak bolje da se nagomilani stres oslobađa na portalima u obliku komentara. Portali dođu kao mjesto za terapiju. Amen. Enter. Nema te teme, nema te osobe, nema tog događaja koji nije idealna platforma za komentiranje i svi su najveći znalci po tom pitanju. Pa makar to bio i Ples sa zvijezdama.

Od jednog tako benignog TV showa, koji taman fino legne prije početka novog radnog tjedna pojedinci su uspjeli napraviti znanstvenu fantastiku. Baš su se onako skroz dali u to. Moram priznati da se s nekim komentarima i slažem. Prije svega da cijela emisija traje predugo. Od osam navečer pa do pola dvanaest je malo too much, ali… Nije komercijalna televizija javna televizija kao HRT da se dobrim dijelom financira iz pretplate pa treba razumjeti da su im reklame ipak potrebne. Da su iritantne – jesu, ali je*i ga. Ima i drugih puno iritantnijih stvari. Bolje duge reklame na telki nego gljivice na noktima. S tim dugim reklamama se možemo nositi.

Voditelji k´o voditelji – gomila kritika na njihov račun, ali naučeni na Barbaru i Duška koji ovakve stvari odrađuju lijevom rukom jer iza sebe imaju velik broj utakmica u nogama, treba i ovim novim voditeljima dati priliku. Janko i Mia su simpa, televizični su, imaju sve predispozicije za obavljanje tog posla jer Janko je glumac, a Mia već godinama lice koje gledamo na malim ekranima i vjerujem da će to možda već iduće nedjelje biti sasvim u redu. Taman da se još malo opuste i bit će sve ok. U konačnici, ako ovo odrade besprijekorno, bolje će se prodati dalje. Tako to funkcionira. Rade za sebe i svoj račun. Rade.

Tko je ustvari zvijezda

Što se natjecatelja tiče i to ovih zvjezdanih, svi imaju prigovore jer po čemu su oni „zvijezde“. Sve su to osobe s hrvatske showbizz scene. Glumci, pjevači, manekenke, stand up komičari, novinari. I svi oni idu u kategoriju zvijezda. Što god mi mislili o tome. Ne gledamo Ples s kvantnim fizičarima niti Ples s političarima nego Ples sa zvijezdama. I u svim zemljama u kojima se ova licencna emisija prikazuje sve funkcionira po istom principu.

O kvaliteti plesa pojedinih parova i pleše li mentorica onako kako treba ili ne – ne želim komentirati jer postoji žiri koji je plaćen da to ocjenjuje. I oni rade. Pojedini članovi žirija su strahovito samodopadni i zaboravili su da vlastiti ego u ovakvim emisijama treba ostaviti izvan studija, ali je*i ga. I njih moramo trpjeti, ako to želimo. Ili ne moramo. Stvar je izbora, ali nije baš da u nedjelju navečer imaš neki preveliki izbor na telki.

Da, znam, postoji Netflix. Neki internet plesački komentatori jako su se uzjogunili i napisali čitav esej na temu je li mentorica dobro otplesala sambu ili nije. Izbrojali svaki korak, pozu, okvir… whatever. I sve to uz gomilu negativnih komentara. Ok. Još jedan koji je uzeo terapiju. U plesačke vještine kako mentora tako i natjecatelja ne ulazim jer meni je ples nešto jako imaginarno i daleko. Razlikujem standardni od latina i that´s it - mahovina ima više ima ritma od mene i to je nešto gdje pomoći nema. I ok. Živim s tim. I divim se ljudima kojima znaju lijepo plesati. Respect.

Uz njih divim se ljudima koji znaju svirati. Koji kuže note i sviraju. Najstarija svira violinu i dok je išla u glazbenu nisam joj bio od apsolutno nikakve pomoći kad je nešto škripilo. Mogao sam beskonačno dugo gledati u te note, te male „črčkice“ i ništa. Zaista nemam apsolutno nikakve veze s glazbom, stoga glazbenici, respect i vama.

„Problem“ u zvijezdama je u biti na osobnoj razini budući da su nam neke zvijezde više, a neke manje simpatične. Neki su poznatiji od drugih, neka lica poznajemo već godinama, a neka su tek odnedavno s nama. I meni su neki više, a neki manje simpatični.

Ove životne ne baš najsimpatičnije moraš nekako otrpjeti jer su tu i ne možeš ih ignorirati, a ove televizijske, internetske, novinske - možeš. Stvar je izbora - ako si na netu, imaš mali x u gornjem desnom kutu ekrana, ako gledaš telku imaš daljinski, a ako čitaš novine - jednostavnije ne može biti – lizneš desni kažiprst i okreneš stranu. I fakat ne kužim gdje je problem. Nema ga.

Sise Lidije Bačić i plastična Šuputica

U gomili zvijezda i „zvijezda“ posljednjih nekoliko godina iskače Lidija Bačić, a dosta duže i Maja Šuput. Na zgražanje dežurnih dušebrižnika po svemu sudeći ove dvije bi trebalo istjerati iz zemlje ili javno linčovati kao primjer drugima jer su oličenje svih svjetskih zala i ne bi ih trebalo gledati, slušati. Sve što je vezano uz njih nije dobro. Prema nekima.

Nemam apsolutno ništa niti protiv Lidije niti Maje. Naprotiv, mislim da su pojedincima prijeko potrebne. Zbog internet terapije jer nagomilane frustracije nije dobro držati u sebi. Lidiju razvlače po svim portalima kako se „skida gola“, kako je zahvaljujući golotinji uspjela i bla bla bla… Lidija Bačić je zgodna žena. I lijepo građena. I ako je ta ljepota rezultat truda nekog plastičnog kirurga, onda čovjek zna svoj posao. Nije otišla u ekstreme kao neki.

Uostalom, ljepota je uvijek bila i biti će u očima promatrača. Osvanula je Lidija nedavno i na jumbo plakatima nekog dućana auto dijelova. Dekolte je bio na „izvol´te“, ona je mazno u korzetu ležala na haubi nekog uglancanog crnog auta, a pokraj nje najbolji akumulator u ponudi. High resistance premium power, 680 A, 75Ah.

Od tog honorara može kupiti i polovni auto i bar nema brige oko tog´ gdje po akumulator. High resistance premium seko. Samo i isključivo 680 A, 75 Ah. I ako ćemo biti objektivni, što je loše u tome da se slikala i za to uzela lovu. Ja šljakam osam sati svaki dan i uzimam lovu za to. Barem dva vikenda u mjesecu su mi radna, a tek prošle godine sam sam s prijelaza stare u novu godinu, nakon šest godina radnih starih godina - bio kod kuće. S obitelji i frendovima. Sve one prijašnje sam radio. I za to uzeo lovu.

I za Uskrs koji eto stiže za nekoliko dana ću isto raditi. Biti na putu daleko od svojih i za to uzeti lovu. Takav je posao. Moj izbor. I da me netko pita hoću li raditi pola godine svaki dan ili jedno poslijepodne staviti sise na haubu i za to uzeti polugodišnju plaću, biram stavljanje dekoltea na haubu. Pa makar to bilo i na rent a car Mercedesu.

Neke smeta sisata Lidija, a neke plastičnjača Šuputica. Što god da Šuputica napravi, ne valja jer prema tvrdnjama nekih od sebe ja napravila karikaturu, izgleda kao lutka, treba ju reciklirati, raspadat´ će se tisuću godinu dana koliko je plastike stavila u sebe, sva je umjetna i možemo tako u nedogled.

O glazbi jedne i druge ne pada mi na pamet raspravljati. Nekome trash nekome mainstream. Do neki dan sam u autu slušao najljepše operne arije (Box set od 4 CD-a), trenutno slušam The best of Sinatra, a s nestrpljenjem iščekujem nastup Majki na zagrebačkoj Šalati 01.06. O ukusima se ne raspravlja.

Svima su puna usta Grubnića

Da, možda je Šuputica malo pretjerala, ali to je moje mišljenje, a ono što je bitnije jest činjenica da je to njezin izbor. Na koji ima potpuno i legitimno pravo i ako je njoj ok i meni je. Rekao bih da kao društvo još uvijek patimo od kroničnog nedostatka poštovanja tuđeg izbora. I tek kada se to promijeni, mislim da ćemo moći lakše, prije svega sami sa sobom, a u konačnici i jedni s drugima.

Možemo se mi ne slagati s nečim, može nam nešto biti više ili manje ok, možemo se zgražati nad nečim ili nekim, ali moramo poštovati tuđi izbor. I upravo to poštovanje tuđeg izbora nastojim utkati u odgoj svoje djece jer mislim da je taj dio izuzetno bitan i tek kada napraviš taj neki klik u glavi, manje se opterećuješ. I možete imati svoje mišljenje o mom mišljenju. I možemo se složiti da se ne slažemo jer nije uvijek sve idealno, ali moramo poštovati druge i njihov izbor.

Marka Grubnića rastežu od prvog koraka na plesnom podiju. Secira ga javnost do najsitnijeg detalja. O njemu vrlo vjerojatno znaju više nego on sam, ali... takvo smo društvo. Peder/nepeder (mada je po meni peder više karakterna osobina), izoperiran ili ne, izbijeljenih zubi vrijednih 42 tisuće kuna, premalog ili nepremalog nosa… - iskreno nije me briga. Njegova stvar.

Čak sam ga i gledao u nekom intervjuu prije nego je započela nova sezona Plesa sa zvijezdama. Nemam ja tu kaj za prigovoriti. Suvisao, elokventan, lijepo govori. Ne ocjenjujem sadržaj već formu. Da je po mom mišljenju preumjetan – je. Meni to definitivno nije ok i ne izgleda mi lijepo, ali ako se on tako osjeća dobro, ja sam s tim sasvim ok.

Imam pravo na svoje mišljenje, ali poštujem njegov izbor. Grubniću se možda ne sviđaju moje kolumne. Možda su mu totalni shit i bespotrebno nabadanje bez ikakvog smisla – ok. To je njegovo mišljenje koje ja poštujem.

Ne ulazim u njegovu imovinsku karticu ili stanje bankovnog računa kao mnogi, ali skidam kapu na činjenici da si poslom modnog stilista može priuštiti putovanja, skupu odjeću, automobil i na taj luksuzni životni stil trošiti gomiletinu para. Ako za svoj rad može toliko naplatiti i od tog rada toliko uživat´, a pri tom je još sretan – go Marko. Cha cha cha.

Kur*enje na čiji račun

Izuzetno poštujem ljude koji rade i troše svoju lovu na se ono što je većini nekako trn u oku. Grubnić je modni stilist, Bačićka pjeva i „slikava se polugola“, Šuputica se profilirala kao vrhunska zabavljačica i fantastično dobra pjevačica na svadbama. Neki dan sam pričao s frendicom koja je bila na jednoj svadbi na kojoj je pjevala Maja. I kaže da je bilo mrak. Navodno za nastup s bendom traži 8000 eura. Tko može i voli - nek´ izvoli. Ako nekoga veseli takva glazba i želi na svojoj svadbi imati Maju Šuput – ok. To veselje ima svoju cijenu.

Ako trgovina auto dijelova želi na svojim jumbo plakatima imati dekolte Lidije Bačić – i to ima svoju cijenu. Sve ima svoju cijenu i ti biraš hoćeš li platiti ili ne. Prošli tjedan sam bio u salonu jednog fensi proizvođača automobila. Kolega me zamolio da mu pokupim neki dio koji je naručio. Kad sam ušao u salon prodavači su me odmjerili od glave do pete jer nisam spadao tamo. Nisam.

Dok sam čekao svoj red, fino odjeveni gospodin je s prodavačem dogovarao kupnju ekskluzivnog mirisa za svoj auto. Miris košta 580 ili 590 kuna. Nisam baš dobro čuo točan iznos. Pa dobro je*ote led… Da, toliko košta miris za auto koji traje očito doživotno, a za te pare vjerojatno još radi hrpu drugih stvari. Ili bi bar trebao raditi. Da li me to čudi – da. I to jako. Da li poštujem izbor fino odjevenog gospodina koji će iskrcati šesto kuna za miris za auto. Poštujem.

Da stvar bude bolja, na taj miris se čeka. Okej....?!? Ja se veselim što sam uspio pronaći ad hoc limara za Citroena. Truli mi pragovi i nisam prošli tjedan zbog toga prošao na tehničkom. Kakva srećica. Je*ote led. Koji nesrazmjer – miris od šesto kuna i hrđavi pragovi, a limara ni za lijek. Prije ćeš dobiti termin za magnetnu nego kod limara, a i limar ima svoju cijenu. Sve skupa, pragovi i par sitnica će me koštati nekih šest i pol tisuća kuna. Bjutiful. Pa ti nemoj radit´ na Uskrs 2019.

Da se vratim ja na zvijezde. Ono što im je zajednički nazivnik – rade. Rade i jedna druga. Jedna više, druga manje, ali rade. Svoju plaću zasluže svojim radom. Ponekad je to koncert, ponekad su to sise na haubi, ponekad svadba od 7 do 7, ali rade. I upravo iz tog razloga ih cijenim i poštujem. Grubnić očito daje zlata vrijedne modne savjete, ali ako može to naplatiti – ok.

Mercedesi u najmu, ulaznice za tekme u Rusiji i sve ostalo. Užas. Biram Bačićku, Šuputicu i Grubnića prije nego Žalac, Murganić ili Borg skupinu. Uvijek i zauvijek jer ovi prvi rade i kur*e se na svoj račun, a ovi drugi - bivši i budući na moj i tvoj. I to ne mogu prožvakat´. Ove prve možeš i ne moraš gledati na televiziji ili na netu – tvoj izbor. Riješiš ih se u sekundi ako te baš toliko iritiraju. Ove druge bez obzira na to što si zaokružio na izborima – ispadne da uvijek odabereš krive kojih se ne možeš riješit´. Nikako. Teško - kao i ranije spomenutih gljivica na noktima.

Fotografija: Vedran Tolić 

O autoru:

Domagoj Knežević. Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada. Pratite me na blogu i na Facebooku.