Tako sam čuo priče koje nisam nikad, a nasmijao se od srca. Tako me jedan put pitala da li se sjećam nekog , a što ja znam koga. Probudila se iz sna i ispričala kako je neki susjed u zaselku umro, te kako je bila na njegovim karminama. Tamo se dobro jelo, pilo i pjevalo. ”Halo mama, pjevalo?” Pitao sam je pomalo zabrinuto.

Bilo mi je tužno gledati roditeljicu koja je naočigled gubila spone sa stvarnošću. “Je, je došli su dečki iz susjednog sela! ” Nije se mogla sjetiti koji, ali su bili dobri tamburaši. Svirali su veselo do duboko u noć. Veselo? ”Mama, pa ne dolaze nepoznati ljudi na sahranu i još k tome veselo sviraju i pjevaju.”

Samo što mi suza nije krenula, kad ona tvrdoglavo i odlučno potvrdi, izmamljujući mi osmijeh na lice. ”Ma dolaze, dolaze, ne znaš ti! ” Da nisam imao pojma i nisam, no doznao sam i nestvarno je postalo stvarno.

No tada, između dva velika rata, tome nije bilo tako. Ako je negdje krenula, mogla je uzbrdo ili nizbrdo. A natrag isto tako. Nije bilo cesta. Samo planinski putovi koji se probijaju gustim šumama. Zato nitko nije imao konjsku zapregu ili kakvo drugo teretno prijevozno sredstvo. Pa kako onda sa pokojnikom u lijesu, gore dole do ceste. Pa preko nje i rječice što je tekla uz nju, a onda opet uzbrdo do groblja.
Na ramenima snažnih mladića.

Bilo ih je više, pa su se izmjenjivali i tako olakšavali teško putovanje. Zato ih je trebalo dobro napojiti i nahraniti delicijama na kojima se tom prilikom nije štedjelo. Bilo je to više gladno, nego sito doba i dobra prilika da se ispune željne oči i poluprazni trbusi. Od njih se nije očekivalo da dijele tugu s rođacima preminulog. A obitelj pomirena sa sudbinom, puštala dušu umrlog da ode sa mirom tamo gdje je sve puno ljepše i lakše. Daleko od ovog tegobnog života.

Vitalna starica opet bi se verala po stablima jabuka i krušaka, pazeći na medvjede. Bilo je dosta za sve, samo je trebalo malo pripaziti. A, jedna trešnja? Ona je tek bila opasna. Stara i krtih grana, kakve već jesu. Bio sam siguran da točno zna, na koju granu treba stati. I znala je. Ni sad nije pala. Voće je bilo tako slatko, što se moglo osjetiti iz njenog sugestivnog smješka, dok sam ju gledao ispruženu na krevetu sa osmjehom u krošnji.

Ne sjećam se da sam ostao bez ručka, ali je bespogovorno tražila da se pojede sve što smo stavili u tanjur. To nije bila tema rasprave. Ostavljanje hrane na tanjuru je bio tabu. Bacanje hrane neoprostiv grijeh. Skupljala bi stari kruh i mljela u krušne mrvice. A sve počinje s njima, govorila bi mi.

Za Drugog svjetskog rata djeda i baku s djecom, među kojima i moju mamu koja je tada bila djevojčica, odveli su preko mora u zemlju gorljivih katolika, kakvi su bili i svi oni. Godinu i pol života u logoru, u žici. Godina i pol priče o hrani. O hrani koje nije bilo. Trpeći glad i bolesti prouzrokovane neishranjenošću i lošim higijenskim uvjetima.

Priča njenog života mogla bi se pretočiti u paket hrane koji joj je preko žice dobacio jedan stanovnik obližnjeg mjesta. Dok bi po ne znam koji puta nabrajala sadržaj omalenog zamotuljka, nestala bi sva okrutnost i nesmiljenost događaja kojima je bila okružena. Ostala bi uvijek iznova duboka zahvalnost, ljudskosti jednog čovjeka iz nedalekog mjesta. Neznana imena, ali znane dobrote upisane u sve nas.

U mojim mislima sva njihova patnja stane u taj paket i čini mi se kao da van njega nije bilo ničeg. Odgojen u tom duhu, danas prestravljeno slušam mržnju kojom sam okružen. Koja rađa mržnju i vodi u ništavilo. Često se sjetim svoje mame, a srce mi se ispuni toplinom i ljubavlju.

Kao i maloprije dok sam sjedio za stolom. Pitali su me što to radim i zašto. Pokušao sam im objasniti, ali nisam siguran da sam uspio. Pokazali su nezainteresiranost, jer to sa njihovim shvaćanjem života nema nikakve veze. Odrasli su u izobilju, a ja nisam tako dobar učitelj. Možda zato što sve to nisam doživio osobno, pa moje poruke nemaju tu težinu. Moja odlučnost se gubi u tihom prigovaranju i nestaje u obilju koje me okružuje. Nadam se da ju neće osjetiti u svom životu, mada povijest govori sasvim suprotno. S vremenom zaboravljamo da bi nam se sve vratilo s još gorim posljedicama.

Pri ručku sam liznuo vršak kažiprsta, njime nježno poklopio krušnu mrvicu na stolu, prinio jeziku, pritisnuo o nepce i pustio ju da klizne niz grlo.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autoru: 

Moje ime je Ratko, pa sam slijedom toga dobio i nadimak Ratko Patko. Možda će vam zvučati neozbiljno, no cinizam je moj lajtmotiv. Kao mali sam pao na glavu stoga će vam sve što pročitate zvučati - nadahnjujuće. Pratiti me možete na mojem blogu.