Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

'Moja' tri poroda i sve što sam ja, muškarac, naučio u rađaoni

Plakat ćeš kad se budeš vozio prema kući. Suze će same krenuti. Kad se slegnu dojmovi, a kad te zašoraju emocije. Porod ste obavili i kad dođete kući, samo uživajte u svom djetetu. Tom malom zamotuljku sreće.

Autor Domagoj Knežević / Takeabreak.com.hr

Porod može uzrokovati erektilnu disfunkciju

Tema muškarca u rađaoni predmet je brojnih rasprava i svi gorljivo brane svoje stavove i svi imaju konkretne argumente zašto da ili zašto ne. I to ne samo žene ili samo muškarci – podjednako se žeste i jedni i drugi. I svi su istovremeno i u pravu i u krivu.

Neki komentari muškog dijela populacije su me, malo je reći - šokirali. U pojedine sam se baš i ozbiljno razočarao jer količina primitivizma koja je izišla iz njihovih usta je bila ozbiljno zabrinjavajuća. Toliko zabrinjavajuća da sam se u jednom trenu i zapitao – je*ote pa kak´ je moguće da se s tim čovjekom družim već deset/petnaest godina.

Pobjednik i komentar nad komentarima definitivno je: „ja da gledam kak joj dijete izlazi iz pi*ke, fuj, pa više mi se ne bi mogao dić´“. Stari moj, nakon ovakve rečenice možda i bolje da ti se više ne diže.

Na nikog, a kamoli na vlastitu ženu, a i tvoja daljnja reprodukcija trebala bi postati upitna jer, dozvolit ću si grubost, ovakvih kao ti više ne bi trebalo biti. Za dobrobit ljudske rase. I vjerujem da je fakat sranje kad te evolucija zaobiđe u širokom luku. Vrati se u svoju pećinu i miruj tamo. Ne pojavljuj se u javnosti i ne govori. Ni riječi više. Nikad. Dosegnuo si vrhunac svoje gluposti i teško da ćeš ikada moći izreći veću glupost i idiotariju od ove koju si izrekao i nadam se da ovaj argument, za svoje dobro, nisi iskoristio kao svoj najjači adut kad si vlastitoj ženi rekao da nećeš s njom u rađaonu.

Vjerujem da bi sirotoj instantno prisjeo brak, trudnoća i zajedničko dijete. I činjenica da je pred vama još dugi niz bračnih izazova. Da, ovu rečenicu sam jednom prilikom imao čuti i frajera sam totalno popljuvao jer ne možeš mi u 21. stoljeću izletavati s ovakvim sranjima. Fakat ne možeš. Nije u redu. Zbrukao si prije svega sebe, ispao seljo, a tvoju ženu žalim.

Da se razumijemo, nemam ja apsolutno ništa protiv da muškarac odluči ne otići s vlastitom ženom u rađaonu i biti uz nju na porodu, to je stvar svakog frajera ponaosob i uopće ne dovodim tu nečiju odluku u pitanje, ali ako si već odlučio ne otići, onda svoje strahove oko možebitne erektilne disfunkcije zadrži za sebe. I nemoj ih reći nikome. Nikad.

Potočić maleni – trudove odnosi

Žene svoje stavove uglavnom brane u smislu – ma nema šanse da bude sa mnom u rađaoni. Ne, ne i ne. Ne želim ga niti blizu dok rađam. Nije on za to, biti će nervozan, pa će nervozu prenijeti na mene i ne želim dodatni stres. Svi neki ženski razlozi imaju ovakav ili sličan nazivnik. Ništa drugačije niti ništa groznije od ovog nisam imao prilike čuti. I ne sada da podilazim ženama jer nemam razloga, ali fakat je tak.

Imam već dovoljno godina i dovoljno frendova, poznanika, dragih ljudi koji imaju svoje klince, koji „su rodili“ i u svim tim predporođajnim mjesecima kad smo se dotakli teme muškarca u rađaoni – one su ako je odgovor bio „ne želim ga u rađaoni“ bili uglavnom tog tipa. I to je ok. Sve je stvar izbora i dogovora.

Frajeri uglavnom imaju taj neki strah od rađaone, poroda i onda jako važu oko te odluke ići ili ne ići. Naravno da ima i onih koji na prvu spremno kažu - „da – naravno da idem“ i tu ideju pozdravljam. Ovi koji važu po mom mišljenju se boje nepoznatog, ali bar u današnje vrijeme porod ne bi trebao biti apsolutno nikakav tabu, a kamoli nepoznanica. Otkad je svijeta, žene su rađale, rađaju i rađat će. Najljepši mogući prirodni proces. I čemu onda toliko upitnika iznad glave. Informiraj se. Na internetu ima svega. Zaista. Poneka i previše svega.

Neki u tim svojim porođajnim svjedočanstvima odu i malo predaleko. Sjećam se kad je prije nekih godinu dana neka žena snimala svoj porod. Ok, nije ništa sporno u tome što je ona to snimila i objavila na netu. Može. Internet sve trpi i svakakvi budalaši traže svojih pet minuta. Žena je imala ideju poroda na temu „povratak prirodi“ pa je dijete rodila u rijeci. Da, u rijeci. Točnije, potoku. U nekoj šumetini, u nekom potočiću. Dok ju je muž snimao.

Neosporno je da je krajobraz bio lijep, oku ugodan, ali za mene ipak malo too much jer varijanta rađanja po potocima nije moj izbor, a siguran sam ni izbor moje gospoje, ali nemam ništa protiv toga da dotična rodi u potoku u potpunoj sinergiji s prirodom. Why not? Može. Pitam se samo što ako dođe do nekih komplikacija, a komplikacije pri porodu su moguće. Gdje si onda gospođo iz potoka. Što ako se nešto dogodi s djetetom? Vjerujem da te ona priča oko prirodne selekcije neće zadovoljiti, ali…tvoj potok, tvoje dijete, tvoj izbor.

Nije gospođa koja rađa u potoku jedina koja se odlučila na porod i trudnoću koja nije u skladu s opće prihvaćenim normama i obrascima. Da, znam – što je danas društveno prihvatljivo, što je konvencionalno.

Što je danas normalno kada je i kompas izgubio kompas. Ako razmišljaš tradicionalno, onda si za neke previše konzervativan i ne pratiš trendove. Ako pak pratiš trendove i rađaš u potoku, onda si za neke druge nenormalan. Lud.

Siguran sam da im onih koji će reći kako su žene u prošlosti rađale same, bez pomoći liječnika, medicine, ali to je bilo prije tisuću godina i ne možemo uspoređivati ono vrijeme s ovim vremenom danas. Gle, imamo struju, toplu vodu, modernu medicinu, vozimo se zrakoplovima i zaista nema potrebe da žene danas rađaju kao što su rađale žene koje možemo vidjeti u muzeju u Krapini.

I da, svjestan sam da u pojedinim dijelovima svijeta postoje žene koje još uvijek rađaju na taj način, ali ajmo ne tražit dlaku u jajetu. Žene koje rađaju na taj način, uz svo dužno poštovanje - ne žive u istim uvjetima kao što žive rodilje iz Zagreba, Zadra, Berlina ili Londona.

Mango u ruci, delfin na sisi

Prije nekih pola godine naletio sam na dokumentarac o „neobičnim porodima“. Gledao sam ga zajedno s gospojom i zajedno smo se čudili tim neobičnim porodima. Nakon onog što smo vidjeli smo zaključili da smo oboje nepopravljive konzerve s izrazito izraženim simpatijama prema klasičnom porodu. U bolnici i uz sve ono što ide u paketu s porodom u bolnici.

U plejadi neobičnih, a očito vrlo trendy poroda nekoliko je onih koji su mi bili totalno apstraktni. Jedan od takvih je frutarijanski porod. Žena iz dokumentarca i njezin partner, partner - nisu u braku jer brak je nešto što oni ne priznaju i ne žele robovati društvenim normama – su frutarijanci. Da, i toga ima. Ne vegetarijanci ili vegani nego frutarijanci.

Jedu samo voće i jako su si ponosni na taj svoj životni lifestyle. I bez obzira što im je liječnik savjetovao da bi ona u trudnoći ipak trebala jesti i neku drugu hranu – jok. Samo voće. Ne jedu ništa drugo. K tome, ona će roditi kod kuće, zajedno s partnerom i dva psa, a iznad mjesta poroda su napravili svojevrsni oltar na kojem će kako se bliži dan poroda biti jedna voćna piramida, a od voća za piramidu preferiraju mango i banane. WTF?!

Nisam mogao odlučiti je li mi zanimljiviji ovaj frutarijanski porod ili porod s delfinima. Jedna trudnica odlučila je otići na neki tropski otok i tamo zajedno s nekim šarlatanom, pardon – šamanom roditi uz pomoć delfina. Svaki dan je plivala gola s delfinima, bila u moru s njima, oni su plivali oko nje, bilo je tu neke interakcije. Ona se povezala s njima na jednom višem, nezemaljskom nivou, komunicirala s njima… i sve te new age sheme.

Delfini su fakat krasne životinje i postoji neka poveznica između ljudi i delfina, ali žena je bila uvjerena kako će joj delfini otkriti kojeg je spola dijete. Pa dobro ženo kak´ će ti delfini reć´ kojeg je spola dijete. Kak? Ne kužim, nisam toliko new age.

Njezina glavna ideja je bila kako će roditi u moru okružena jatom delfina i kako će dati delfinima da zaplivaju s tek rođenim djetetom. Ha? Nije bolest sve što boli.

Žena je na koncu rodila u bolnici bez svog šamana jer se nešto zakompliciralo i sva sreća pa je sve prošlo ok, ali je ona bila strašno uzrujana što nije rodila onako kako je zamislila.

Posljednjih desetak minuta dokumentarca bilo je posvećeno parovima koji su izabrali ne prerezati pupčanu vrpcu i razdvojiti dijete od posteljice nego ostaviti posteljicu s djetetom sve dok majka priroda ne odradi svoje. Parovi bi bili jako happy ako bi ta povezanost potrajala barem mjesec dana. Pa dobro zakaj? Znamo svi da treba pričekati da pupkovina prestane pulsirati pa onda prekinuti vezu između bebe i posteljice. To preporučuju i liječnici. Uz to ide i pohranjivanje krvi, matičnih stanica i sve je to ok, ali ova priča s posteljicom mi baš ne ide nikako. Ne mogu to probaviti. Kao ni mango.

Žene su odabrale svoje dijete ostaviti povezano s posteljicom pa onda šiju neke posebne torbe za tu posteljicu, pa peru tu posteljicu svaki dan u nekim otopinama da ne smrdi. Pa ovo pa ono. Cijeli cirkus oko posteljice. Poštujem izbor, ali fakat ne kužim. Zaista ne, ali to je vjerojatno zato jer ne pratim trendove. U ovom slučaju niti ne želim. Mani me se ovakvih trendova. O ženama koje jedu posteljicu da ne govorim. Meni je to previše.

Moja tri poroda

Ja sam rađao tri puta. Pod ja, mislim na moju gospoju, ali sam i ja bio prisutan sva tri puta pa onda svojatam te porode. I ako se mene pita, otac bi uvijek trebao biti zajedno na porodu sa svojom boljom polovicom. Naravno, ako on to želi ili ako makar dvoji ići ili ne ići. Ako je apriori odlučio ne i ima neke svoje pametne razloge – ok. Ne treba siliti, ali kad god pričam s nekim od frendova koji očekuju dijete i razgovaramo na tu temu – uvijek kažem – idi i nećeš požaliti.

Prisustvovati trenutku rođenja svog djeteta je nešto što se riječima ne može opisati. Na mene je ostavilo neizbrisiv trag i promijenilo me. I moje poglede na svijet, na djecu, na život, na gospoju. Čovječe, kako je ta žena porasla u mojim očima nakon prvog poroda. A tek nakon drugog i trećeg. Sto metara je visoka.

Da, naravno da sam se usr´o k´o grlica kad je došlo vrijeme prvog poroda. Odlučio sam ići s gospojom, ali sam joj rekao da ukoliko mi u nekom trenutku postane nelagodno ili se ne budem osjećao ok, da će ostatak odraditi sama. Možda malo sebično od mene jer ako je nekome nelagodno i ne osjeća se baš ok, onda je to zasigurno ona u trenutcima poroda, ali…pokazao sam volju i želju pa kud puklo – puklo.

Nisam išao na tečaj jer u Vinogradskoj to nisu tražili za razliku od nekih bolnica gdje očevi koji žele prisustvovati porodu to moraju odraditi što u konačnici i nije tako loše ukoliko netko ima neke dvojbe oko toga pa se može dodatno informirati oko svega da ne bi poslije ispalo „nesam školovala“.

Kad su krenuli trudovi u jutarnjim satima, uzeli smo ranije pripremljenu torbu (mislim da je stajala spremna sigurno dva mjeseca prije, a broj stvari koje smo trpali u nju samo se povećavao) i krenuli laganini prema bolnici. Nije se znalo tko je više nervozan. Ona ili ja. Kad smo stigli, ona je otišla unutra, a ja sam čekao. I čekao. I čekao. Baltazar je mala beba koliko sam ja puta prehodao onaj mali prostor ispred odjela. Sto puta. Tisuću puta, milijun puta. I kad su me konačno pozvali da uđem – za*eb. Sranje. Totalno sranje.

Imao sam kratke hlače. Bilo je ljeto i normalno da sam imao kratke hlače. Pa neću u skafanderu šetat ljeti, ali pravila rađaone nalažu da se u kratkim hlačama nema što tražiti u rađaoni. Pa dobro – tko ih je smislio sunce mu… Pa daj reci. Ako onda nisam popizdio, nisam nikad. I kaj sad? Ak´ se zaletim do doma i natrag, ona može već rodit, a to mi i nije neka opcija. Čemu onda sve psihičke pripreme. ´zalud. O živote…

Ne pada mi na pamet niti jedan dućan u blizini bolnice i čini mi se kako će rođenje prvog djeteta proći bez mene. Pa dobro kaj sam baš ja takav pehist. U trenutcima stresa mozak mi uglavnom radi ubrzano. Kalkulira, kombinira, pokušava pronaći rješenje pa je krenula telefonijada. Nakon tri poziva i sedam minuta čekanja ja sam na sebi imao hlače. Juhuuuuuuu.

To su oni trenutci kada uvijek netko zna negdje nekog pa onda taj netko ima nekog…negdje. S odjela psihijatrije stigle su hlače. Ne pitajte me kako. Nekako. Fine, zelene, doktorske, sterilne. Mislim da nema boljih hlača za ulazak u rađaonu. Čovječe, pa ja ne da sam bio prikladno odjeven, ja sam bio u uniformi.

Što svaki frajer mora znati o porodu

Porod je prošao kako bi rekli doktori - školski. Nije trajao predugo i gospoja je bila fantastična. Babice su bile super i atmosfera je bila baš ugodna i opuštena. Trud po trud, minutu po minutu – i pridružila nam se najstarija kći. Eto, sada već petnaestogodišnjakinja u pubertetu koja nam sporadično pili živce.

Za drugi porod nisam niti dvojio ići ili ne. Ići – uvijek ići. Tako je bilo i za ovu treću, najmlađu. Uopće nije bilo upitno. Tri puta sam bodrio svoju gospoju na porodu i tri puta sam se uvjerio da je to najbolja moguća odluka koju sam donio. Što svaki frajer mora znati o porodu, čisto da ti bude lakše:

-uvijek idi u dugim hlačama

-rađaona nije fensi roza soba u kojoj ti i žena gledate telku, na zidovima vise grafike poznatih umjetnika, a na stolu sa strane cvjetni aranžman kakav ni na svadbi nisi imao. Jok. Jedna prostorija, puno boksova. Ti i tvoja draga ste u tom jednom boksu. I that´s it.

-muškarac sjedi kod uzglavlja, znači negdje kod ženine glave i ako se bojiš da ćeš morati sve gledati u krupnom planu – nećeš i ne moraš, bitno je da si tamo uz svoju dragu i da si joj potpora

-žene ne urlaju na porodu – sve one silne urlike koje si vidio na filmovima i žene koje vrište dok rađaju, zaboravi, to ne postoji, to se čuje samo u filmovima. Tri puta sam bio na porodu i uvijek je bilo još nekoliko žena u boksovima do nas i nikad, ali nikad nisam čuo takvo vikanje. Tu i tamo kakav jauk, uzdisaj, malo možda pokoja vikne kad ju ulovi trud, ali to je to. Žene su pri porodu apsolutne fajterice i svaka im čast.

-jačina stiska kojom žena može za vrijeme truda stisnuti tvoju ruku je apsolutno nemjerljiva i nevjerojatna. Izdrži i budi kuš. Plači poslije. Dok ne čuješ „krc“ nemaš razloga za brigu.

-slušaj sve što ti žena priča i što god te zamoli – napravi. Ne preispituj i ne analiziraj. Samo napravi.

-nema pravila koliko će trajati porod. Ponekad je to brzo, ponekad ne, ali tak svejedno. Postaješ otac i sasvim nebitno koliko traje. Bitno je da je sve ok. Ej, postaješ otac.

-ako se doktor odluči u „ciljnoj ravnini“ poroda za nešto što se zove Kristellerov zahvat nemoj nasrnuti na njega i pokušati ga spriječiti. To je trenutak kad doktor pritišće trbuh ne bi li beba lakše izišla van. Ne izgleda nimalo lijepo, ali na prvom porodu je pomoglo.

-slušaj babice jer žene znaju što rade. One dnevno obave na desetke poroda, a ti si tamo prvi put. Nemoj bit pametan jer sve što si pročitao ne netu je nemjerljivo s onim što su one doživjele i proživjele i za što su se na koncu i školovale.

-nemoj misliti da tvojoj dragoj one posvećuju manje pažnje nego ostalim rodiljama. Točno znaju što rade i opusti se.

-razmišlja(te) pozitivno. Da, mogućnost komplikacija postoji, ali nemoj(te) razmišljati o tome.

-medicinsko osoblje koje ćeš sresti tamo je super i žele ti pomoći i olakšati. Govorim iz vlastitog iskustva. Kad se rađala druga kćer, taman sam stigao s puta i gospoja je odlučila pričekati dok se ja ne vratim. Kad smo došli, doktor je skužio da sam „na rezervi“ i ponudio se da mi naruče neku klopu ako sam gladan ili ako želim – mogu se leći i odmoriti malo u njihovoj „doktorskoj“ sobi dok ne dođe trenutak poroda jer „neće gospoja roditi odmah“. Živa istina. Vinogradska bolnica – Zagreb. 11.12.2005. Hvala doktoru.

-kad porod dođe svome kraju i vaše dijete je konačno s vama – ne čudi se tome što dijete ne izgleda k´o s reklame za pelene. Ili što ne izgleda kao na filmovima. Jok. Zaboravi. Uglavnom je natečeno, crveno s 50 nijansi ljubičaste, ponekad prekriveno sukrvicom ili bijelom sluzi i ima izobličenu glavu, ali vaše je. I najljepše na svijetu. Za dan dva će bit´ k´o s reklame. Ne brini.

-babica će ti vjerojatno ponuditi da prerežeš pupkovinu. Ako nisi za tu opciju, odbij, ali zaista nije neki bed.

Žene, majke, kraljice

Biti na porodu svoje djece je nešto što je jako utjecalo na mene. Za mene su djeca smisao svega. Znam da ima onih koji ne žele imati djecu, ali to je danas zaista stvar izbora. I ne osuđujem nimalo one koji se ne odlučuju na roditeljski korak. To je fakat individualna stvar i odluka s kojom se svatko sam mora nositi. Nezamisliv mi je život bez djece.

Prije nekih mjesec dana gospoja i ja smo bili solo, najmlađa i srednja su otišle kod bake na par dana, a ova najstarija kod kume. Tih par dana smo bili potpuno sami i bilo nam je totalno čudno. Nismo bili potpuni bez obzira na to što nam ponekad nedostaje malo mira i tišine jer uz njih tri atmosfera je uvijek, čekaj sekundu, tražim pravi izraz. Atmosfera je uvijek dinamična.

Nakon tri trudnoće i poroda koje sam prošao sa svojom gospojom naučio sam da su žene čudo prirode. Kad obaviš svoj prvi porod, shvatiti ćeš da su žene ultimativni super heroji i kako im treba skinuti kapu i odati dužno poštovanja. Respect žene, majke, kraljice.

Ne zove se trudnoća bez veze „drugo stanje“ i treba se znati nositi sa svim hormonalnim promjenama. Naglim izmjenama raspoloženja. Jedan tren se smije, odeš do frižidera, eto je plače. Ne zna ni ona zašto pa ne ispituj. Pruži joj rame. O famoznim trudničkim željama mogla bi se knjiga napisati.

A nije bilo jabuke? Neću zaboraviti prvu trudnoću i novootkrivenu ljubav moje trudne gospoje i kompota od bresaka. Suludo. Imam osjećaj da je gospoja devet mjeseci hodala s konzervom u jednoj, a vilicom u drugoj ruci. Vrhunac je bio kad smo išli po nabavku novih zaliha pa su baš oni najbolji kompoti bili na akciji. Kupili smo nekoliko paketa. Ne konzervi. Paketa.

Teta na blagajni je samo pitala – trebate R1? Ne gospođo, ne trebamo R1. Bolje bi nam leglo sponzorstvo ili donacija proizvođača. Porod je stres. Veliki stres i žene na porodu zaista prolaze čudne trenutke. Bolne trenutke. Trenutke s gomilom upitnika iznad glave. Trenutke u kojima su u strahu. Zato si ti tu. I igraš ulogu životu. Kako bi bio uz nju, pomogao joj, razgovarao s njom, nasmijavao ju. Budi joj potpora od trenutka odlaska u bolnicu, sve sate i otkucaje na CTG monitoru za vrijeme poroda pa do trenutka dok ne čuješ prvi plač vašeg djeteta i dok zajedno ne pogledate to malo čudo koje ste stvorili i koje je upravo vrlo glasno ušlo u vaš život.

Plakat ćeš kad se budeš vozio prema kući. Suze će same krenuti. Kad se slegnu dojmovi, a kad te zašoraju emocije. Porod ste obavili i kad dođete kući, samo uživajte u svom djetetu. Tom malom zamotuljku sreće. Ignorirajte bake, djedove, prijatelje i rodbinu. Sve dok se ne priviknete jedni na druge, uhvatite neki ritam i dok ne budete spremni primati goste. Nek´ se ljute koliko god hoće. Doći će na red.

Prvih dva tri tjedna bitni ste si samo vi. Ostali nek´ uzmu broj, stanu u red i čekaju. Porod je iza vas, a pravi izazovi tek slijede, ali to je već tema za novu priču. Neku novu kolumnu.
Do onda - take a break.

 

Fotografija: Vedran Tolić 

 

O autoru:


Domagoj Knežević. Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada. Pratite me na blogu i na Facebooku.

Komentari 1
Komentiraj, znaš da želiš
  • Default avatar - danai
    danai Ponedjeljak, 29.04.2019. u 12:56

    Dragi Marko, Sama sam majka petero djece (11,9,7,5,2) i suprug je bio uz mene baš kao što pričaš. Istina je, svaki porod je sve lakši (barem meni bio, bila sam psihički-fizički-emocionalno spremnija :). Hvala ti što si tako Čovjek, da Čovjek sa velikim Č. To ne zaslužuju mnogi. Pozdrav, Danijela!

Message