Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Moli se Huanito da se hitno ispriča Republici Hrvatskoj

Autor Andrea Andrassy

Čestitke svima, gotov je siječanj. Ili kako bi se možda omaknulo ministrici kulture - siječalj. Ćisto sumljam da bi, ali opet, nikad ne znaš.

Još samo sutra i ulazimo u mjesec ljubavi i krafni.

I mjesec isprika - istraživanja pokazuju da se najviše ljudi ispričava upravo pred Valentinovo, što zapravo nije istina nego sam to samo izmislila jer mi paše za priču.

Ali božemoj, ako se igdje smiju izmišljat stvari samo da nekom pašu za priču, onda je to Hrvatska.

Nekad izmisliš sinkopu, nekad izmisliš da je čovjek koji koristi marihuanu u medicinske svrhe opasan kriminalac koji mora u zatvor, nekad izmisliš da je tuljac toalet papira oko ruke 5-mjesečne bebe moderna medicina.

Danas sam na radiju čula kako se majka 5-mjesečnih blizanki - kojoj se u bolnici dogodilo ONO što niste mogli fulat ni da ste htjeli - ispričava zbog preagresivne reakcije.

“Meni kao majci neke stvari teško padnu…”

Sad kad su joj u bolnici objasnili da je normalno da joj djeca zbog bolesti koju imaju izgledaju kao nešto što inače gledaš u American Horror Story-u (a kažu da stvarno nažalost stvarno je normalno), ispričala se.

Ispričala se i zbog reakcija ljudi koji su na Facebooku prijetili smrću djelatnicima bolnice.

Ispričala se i ravnateljica ako je bilo malo nezgodno što je sestra rekla majci da ne može svakih 5 minuta presvlačiti njeno dijete.

Lijepo je kad se ispričaš ako si pogriješio.

Ali meni se čini da se ljudi sve češće ispričavaju i kad ne treba.

Ne govorim (samo) o ovoj majci, govorim o svemu ostalom.

Na primjer, kad ti netko duguje pare i ne vraća ti ih pa mu se odlučiš javit, osjećaš se loše pa se prvo ispričaš.

“Oprosti na smetnji…” - pa tek onda kreneš.

Da ne bi slučajno ispao agresivni kreten koji maltretira i naporan je.

Ja sam se prije par mjeseci ispričavala jednoj dostavnoj službi - nazvao me dostavljač i pitao jesam li doma.

“JESAM!” - viknula sam ponosno jer često nisam i bila sam sretna što ovaj put neću bit komplikacija dostavljaču.

“Aha…” - rekao je razočarano, “a hoćete bit možda uskoro na Radničkoj?”

Ne živim na Radničkoj, ne živim baš ni blizu Radničke, pitam ga kakve veze ima Radnička s dostavom.

“Pa ja sam tu pa ako bi došli po paket…”

Ne izmišljam ovaj razgovor.

Od mene do Radničke ima sigurno 15 minuta autom.

“Nisam, doma sam” - ponavljam i predlažem da mi dostavi paket na adresu koja piše, ako nije problem (a ne bi trebalo bit problem).

“Okeeeej, a do kad ćete bit doma?” - pita razočarano jer će se ipak odigrat plan A koji je on pokušao pretvorit u plan B.

“Sljedećih sat vremena” - kažem.

“Ok, dođem ja kroz 15 minuta onda” - i tako dogovorimo nešto što nismo ni trebali dogovarat jer se to inače podrazumijeva.

Sat vremena kasnije i dalje ga nema.

Zovem čovika, da vidim gdje je zapelo.

“A ma ja sam ipak otišao na Kustošiju” - kaže.

“Ali ja moram izać, rekli ste za 15 minuta i otišli ste na drugi kraj grada.”

“A gdje ćete bit onda kad izađete?” - pita, bez potrebe da mi kaže zašto nije došao za 15 minuta kako je obećao.

“Oko Krapinske, imam tamo sastanak, ali…”

“Pa jel mogu ja vama donijet paket na Krapinsku onda, nije težak?” - predloži i doda:

“Da se ne vraćam kasnije prema vama.”

Dostavio mi ga je sutra ujutro, na kućnu adresu - paket je bio velika kutija težine 5 kila.

I skoro sam mu rekla da se možemo nać na Krapinskoj da se jadan čovjek ne muči s dostavom paketa za koji mu je plaćeno da ga dostavi - jedini razlog zbog kojeg nisam je bila kiša i nisam htjela nosit dodatne stvari u ruci, čak ni pakete koji “nisu jako teški”.

Da jesam, ostavio bi me nasred Krapinske s ogromnom kutijom od 5 kila.

Kad je došao sljedeće jutro, svejedno sam mu se ispričala što jučer nisam htjela preuzet paket - normalno da nisam trebala, ali imala sam osjećaj da sam inkomodirala čovjeka koji je DVAPUT u tom danu predložio da si dođem po paket jer je njemu daleko.

“Meni je jako žao, ali zgodnije mi je da mi dostavite nešto na adresu (koja piše)…”

Ispričala sam se i službi za korisnike neki dan kad mi je rekla da si mašinu koja mi je crkla prvo probam popravit sama.

“Izvadite ovu cijev, maknite ovaj panel i onda uzmite onu cijev” - nabrajao je brzo agent koji to mora radit jer mu je posao i bilo mi je neugodno, ali morala sam ga prekinut:

“OPROSTITE jel mi možete poslat majstora, molim vas? Imam garanciju, neću sama otvarat mašinu, šaljite majstora… mislim oprostite na gnjavaži, ali ako biste mogli.”

Ako biste oprostite mogli poslat stručnu osobu da popravi komad tehnike za koji imam garanciju jer ja oprostite ne bih otvarala mašinu jer sam išla na Ekonomiju i jedino što znam otvorit je puding.

Opet sam se ispričala, oprostite ako vas inkomodiram.

Ne znam jel se ona majka trebala ispričat.

Ako je okrivila osoblje za nešto za što nisu krivi - je.

A za “preburnu” reakciju?

Ne znam baš.

To su ti djeca i imaju tuljac od toalet papira oko ruke, na što netko kaže da je ok i po propisima - kak da čovjek reagira kad mu netko kaže da je tuljac za toalet papir standard?

Najbolje da se ispriča, jasno.

Kažu da je Kanada zemlja u kojoj se ljudi za sve stalno ispričavaju, a Hrvatska je u ovom slučaju puno razvijenija od Kanade.

Majka se mora ispričat nakon što joj je sestra odbrusila da ne može svakih 5 minuta prematat djecu.

Znam jednu majku kojoj je sestra rekla još goru stvar: “Prematanje vašeg djeteta nije MOJ posao.”

Ali tu tek kreće.

Sestra se mora ispričavat što je nadrkana, demotivirana i potplaćena i što radi posao koji u normalnim zemljama dijeli s još 3 kolegice.

Doktorica se mora ispričat što ju plaćaju kao da radi u drogeriji i što su gužve jer se nema para za još jednu kolegicu, ili za pofarbat zid bolnice pa imaš osjećaj da si u zatvoru.

Škola u Kninu se mora ispričat što se raspada dok Crkva izgleda kao filmski set iz Star Warsa.

Dostavljač se mora ispričat jer vjerojatno stvarno ne stigne dostavit sve pakete koje ima u dnevnoj kvoti. Ne stigne jer je šef škrt platit još jednog radnika, ili dva, ili pet.

Šef koji bi možda i zaposlio dodatnog radnika se mora ispričat što ne može jer ga država jebe s doprinosima.

Država se mora ispričat što… šalim se, ne mora.

Opet ministar zdravstva kaže da je sve u redu, kao i kad je onaj dečko umro na cesti u Zaprešiću.

Sve je u redu, sve je super, zdravstvo je predivno, škola u Kninu se ne raspada, to je shabby chic.

Još malo pa ćemo se počet ispričavat i za takve stvari.

Oprostite što nam treba hitna.

Oprostite što smo taman bili za zebri kad je Tomo htio proć.

Oprostite što plaćamo ogromne poreze koje vi trošite na kurve i janjetinu, bez Vuce.

Oprostite što je naše dijete zavelo svećenika i sad se taj svećenik jadan mora selit u drugu župu.

Oprostite što ne znate kupit avione.

Oprostite što imamo djecu s dijabetesom koja vam stvaraju komplikacije.

Oprostite što mom djetetu treba Spinraza - razmišljali smo hoćemo li ga upisat na engleski ili mu kao hobi dat spinalnu mišićnu atrofiju i krivo smo odlučili.

Oprostite što nam nije jasno kako je onaj imbecil koji je nedavno prebio curu dobio 706 kuna kazne, što je u visini kazne za uriniranje u javnosti. E sad, ili je pišanje u javnosti precijenjeno, ili imamo neki popust na premlaćivanje žena, oprostite što nam nije jasno koje je.

Oprostite što ne razumijemo kako jedan veseli David za 4,5 kg marihuane, 28 grama kokaina, 10.500 kuna i 117 tisuća eura “ali nije njegovo” dobije 730 sati općekorisnog rada i 200 000 kuna kazne, a Huanito je s 11 biljaka materijal za zatvor.

Sreća da se bliže izbori pa će čovjek bit pomilovan.

Nek se i on ispriča što je bolestan i što se pokušao liječit.

Možda već i je.

To se sigurno od njega očekuje.

To se očekuje od svih nas - da se ispričamo za vlastite greške, što je sasvim ok, ali očekuje se da se ispričavamo i za tuđe.

Majka u bolnici.

Medicinska sestra.

Doktorica.

Dostavljač.

Cura koju je netko prebio - jer kad te netko prebije i kazna je 706 kuna, to je sasvim jasan znak da se praktički možeš i ispričat što si smetala.

Mislim da na svijetu postoje 2 vrste ljudi - oni koji će se ispričat zbog tuđih sranja i oni koji neće ni zbog svojih.

Majka blizanki je sigurno mogla reagirat nježnije, ali upravo zato se nitko od ovih “većih” nikad nema potrebu ispričat.

Jer se od svih nas očekuje da šutimo, budemo nježni i sretni da uopće imamo posao, dijete i bolnicu iz koje još sve sestre nisu pobjegle u Irsku.

I da se ispričamo kad smo nezadovoljni, umjesto da tražimo da se ispričaju ovi koji talože sranja.

Fakat ima nešto u onoj inicijativi da se djecu liječi iz proračuna, a političare plaća preko SMS donacija.

To bi bio divan model, ne samo za liječenje djece nego i sve ostalo.

Bilo bi onda za puno više stvari, ne bi se sestre trebale ispričavat što su premorene i što moraju djeci stavljat tuljce toalet papira oko ruku - a sad moraju jer se oni koji im duguju ispriku za to ne planiraju ispričat.

“To je standard, sve po propisima.”

Ne bi se škole raspadale.

Raspadale bi se samo cipele ministara ovih i onih, špic-papak ili okrugle, svejedno.

A onda bi se vjerojatno svi krenuli ispričavat.

Do tad ćemo se ispričavat mi jer je sve po propisima, a mi smo debili pa ne kužimo.


Andreu Andrassy prati i na njenom Facebooku i Instagramu, a nas, BlogBuster, na FacebookuI Instagramu

Komentari 30 Pogledaj sve komentare
  • Avatar Mthesecond
    Mthesecond Srijeda, 30.01.2019. u 14:12

    "Zovem čovika da vidim di je zapelo"...Haha..Zgodno upakirano :))) Ni ti dostavljači nisu što su nekad bili :D Zanimljiv,poučan tekst..Zaključak suzdržati se od isprika :)) Ne isplati se ispričavati svakom :)

  • Avatar Leo Arcibald
    Leo Arcibald Srijeda, 30.01.2019. u 15:50

    Trpo bi ju ko siromah torbu

  • Avatar ŠtangaŽelezni
    ŠtangaŽelezni Srijeda, 30.01.2019. u 13:57

    Oprosti mi molim te, kaj sam se natjeral da pročitam ovo aj bok

Komentiraj, znaš da želiš

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.

Message