Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Muka mi je od ovih na kojima svijet ostaje (a tu spadam i ja)

Moram priznati da mi se lagano sere od onih ˝na kojima svijet ostaje˝. I to govorim iz perspektive nekog tko bi još uvijek mogao spadati u tu istu kategoriju.

Autor Alen Bećirović

U vrijeme kada je pristup svim mogućim informacijama brutalno dostupan, kada postoji toliko načina za toliko toga naučiti na lakši i jednostavniji način – velik broj mladih i dalje odabire biti idiot! Gotovo svaki put kad se s nekim dodirnem ove teme govorim istu stvar, a to je da se danas svi jako trude što brže odrasti, što prije doći do te neke toliko željene samostalnosti i što ja znam za čime se još ne mašta kad misle da je biti odrastao riješenje svih problema.

Čak me i ne muči ta tolika želja za brzim odrastanjem jer smo tu želju imali svi. Crtanje brkova, stavljanje kravate... Ali na tome je ostajalo, samo smo na trenutak željeli ući u cipele tog svijeta odraslih, a poslije smo se vratili tome da budemo djeca. Pomalo glupa, bez brige, ali djeca.

Danas djeca nisu toliko glupa. To je s jedne strane savršeno, a s druge nikada neće biti svjesni koliko je lijepo biti glup jer kasnije u životu ako želiš ostvariti bilo koji cilj koji si zacrtao teško je biti glup.

Kažu mnogi da je najveći problem odgoj. Apsolutno se slažem. I one uvijek iste priče: danas dijetetu daš mobitel ili kompjuter da se igra samo kako bi ga skinuo s one stvari za neko vrijeme. I to je točno. Ali, to se nekad radilo s autićima, barbikama, nečim trećim.

Igračke su tu iz perspektive odraslih služile za istu stvar kao danas svi gadgeti. Nije sigurno nitko očekivao da će dijete naučiti smisao života iz autića koji mijenja boju pod toplom vodom. Razlika između tog nekadašnjeg vremena i danas je u tome što će danas to dijete kroz igru doći do niza informacija koje ne razumije, ne bi trebalo razumijeti i često ne bi trebalo niti biti u doticaju s tim informacijama.

Roditelju je nemoguće cenzurirati internet, taj duh je već izašao iz svjetiljke. Meni je fora kako se danas već od malih nogu djeca potrude taj izvor informacija iskoristiti da saznaju sva svoja prava. Današnja djeca, a i ovi wannabe moderni odrasli samo razmišljaju o pravima. Svi imamo prava na nešto. Što je savršeno, svi i imamo prava. Ali, imam osjećaj kako se danas to veliko znanje o pravima svodi samo na to da se tim pravima razbacujemo okolo i pokušavamo si olakšat život gdje ga ne treba olakšavati.

Nekad u životu treba pojesti i govno. Nekad ti to pravo netko treba i zagazit. Dozvolit mučenja i maltretiranja bilo koje vrste nikad nije prihvatljivo, ali nekad treba plesati po rubu silnih prava kako bi ih znao više cijeniti. Samo čekam trenutak kad će doktoru biti zabranjeno dati pljusku bebi pri porodu jer ta beba ima prava i ne smije nju nitko fizički maltretirat. Sve odvodimo u ekstreme. Mi prvi, a onda se čudimo kakve su generacije iza nas.

Stvoren je krivi ideal života. Svi već od malih nogu žude za nečim nedostižnim. Ako se slučajno nešto što je iz sadašnje perspektive nemoguće, ostvari za koju godinu to ne znači sreću nego paniku za pronalaskom novog nedostižnog cilja jer samo ako stalno o nečemu maštamo i ako nam to nešto omogućava da budemo moderni patnici možemo funkcionirati. Nekako imam osjećaj da je cijelo društvo postalo takvo. Čak i oni (barem prema godinama hodanja na ovoj zemlji) koji ne bi trebali biti takvi.

Kao da je nastupila nekakva totalna histerija koja svih dovodi do razine idiota, a umjesto da se svi zbog toga brinemo, mi se veselimo i uživamo u tome kao da smo svinje u blatu. Kako onda očekivati od mladih da budu drugačiji? Oni već jesu drugačiji.

Današnji mladi imaju mogućnost onoga što prijašnje generacije često nisu imale. I ne zbog nekakvog ugnjetavana prava nego zato što su bili glupi.

Mladi danas imaju mogućnost odabrati život kakav žele. Sve je dostupno i sve se može. Barem je takva postavka svijeta, zašto je onda ne bi prihvatili?

Moje je mišljenje da rade niz grešaka koje srećom nisu nemoguće za ispraviti, ali neke stvari moraju doprijeti do mozga. Samo da se na tren vratim na sva ona prava.

Konstantna je priča da za prava koja dobiješ imaš i obavezu nešto vratiti. To je točno. Ono što bi trebalo malo modificirati jest obaveza prema kome. Obaveza prema roditeljima je dvosmjerna ulica. Roditelji jednako tako (ako je riječ o idealnom svijetu) imaju obaveze prema djeci. Profesori prema djeci, kao i djeca prema profesorima. I takve odnose dvosmjernih obaveza možemo nabrajati do prekosutra. Jedna jedina obaveza koja je prema mojem mišljenju bitna i jedina prava koja bilo koju osobu može motivirati na promjene i nekakav bolji život jest obaveza prema samome sebi. Pored svih mogućnosti, prava i što god zamisliš na ovome svijetu ti i dalje odabireš biti glupi i beznačajni idiot – pogledaj se u ogledalo i vidi pravi razlog neuspjeha.

Nisu ti tu krivi ni roditelji, ni profesori, a niti slučajni prolaznici. Htjeli ste biti odrasli i samostalni? Počnite razmišljati.

S jedne strane žele brutalnu samostalnost, roditelji su idioti koji ništa ne razumiju, svijet je tu da ga se istraži. A s druge strane bi i dalje koristili sve blagodati koje roditelji nose- sigurnost povratka kući, podršku, a i nimalo nevažna stavka – novac.

E, to nije samostalnost. To je iskorištavanje.

A iskorištavanje krši ona prava koja vi ne biste dozvolili da drugi krše vama. Ako i odlučite nešto raditi (jer čak ni to više nije toliko popularno) nemate vremena za učenje. Što će vama tamo neki govorit kako se posao radi, vi ste nova i napredna generacija – pohvatat ćete vi sve u dva dana. U ponedjeljak kreneš radit, u petak si već direktor.

Možda u igrici. U stvarnom životu se treba opako oznojiti za uspjeh. I dalje vrijedi to pravilo. Čak i za one za koje mislite da su sve lako dobili, često je i iza toga toliko odricanja i truda da bi odustali na prvoj stepenici da pokušate. Volio bih da ovaj tekst poneki mladi i pročita, a postao je predug pa nisam siguran u uspjeh. Zato ću polako krenuti na poantu i davanje savjeta koliko god mi je to moguće iz vlastite perspektive.

Po ne znam koji put moram ponoviti – nemojte žuriti odrasti. Period djetinjstva je nešto najljepše što na svijetu postoji.

Budite djeca što duže. Koliko god vam to mogućnosti i okolina dopušta – koristite tu priliku. Kad dođete do perioda života kad polako prelazite iz tog dječjeg doba u ono doba kad ste odrasli, sjetite se da je život svakodnevno učenje. Ne možete preskakati stepenice jer ćete se prije ili poslije spotaknuti pa pasti na početak uz koje polomljeno rebro. Svijet je apsolutno ubrzan i nameće nam se nekakvo opće stanje svijesti u kojem nema vremena, ali vremena ima. Za sve. Uvijek. Nemojte štediti vrijeme za učenje.

Ako je došao trenutak da mislite kako ste spremni bit samostalni, zastanite još jednom i razmislite. Nemojte se zadovoljiti s krnjom samostalnošću. Ona istinska na koju mislite da ste spremni nije samo odlučivanje kad izaći iz stana i u njega se vratiti, nego milijun popratnih sadržaja. Niste samostalni ako vam starci plaćaju stan, niste samostalni ako ste zaradili dvije kune pa ih potrošili na pizdarije dok znate da će vam hranu riješiti oni od kojih se želite tako jako osamostaliti i odmaknuti.

Biti samostalan u pravom smislu te riječi znači bit faca, biti samostalan na opisani način znači biti pička. A vi svi to dobro znate i bez obzira na to opet odabirete biti pičke! Nikad, ali baš nikad nikome nemojte dozvoliti da vas ugnjetava. Ni psihički ni fizički. Ali dajte ponekad zaboravite na sva prava i od onih koji vas žele naučiti životu pokupite znanje, ideje, smjernice. Takvi ljudi će sigurno zagaziti u neko vaše pravo, ali samo iz želje da naučite i da taj netko bude ponosan na one ˝na kojima svijet ostaje˝, a ne da mu se povraća.

Iskoristite ovaj današnji svijet. On je daleko od idealnog, daleko od savršenog. Ali ovaj današnji svijet vam nudi toliko brutalno dobrih mogućnosti na daleko jednostavniji način nego ikad.

Ali izbacite si iz glave da zato što je nešto jednostavnije znači da ne treba zasukati rukave. Izborite se za poštovanje, i to prvo samopoštovanje, pa onda svih ostalih ljudi. Najvažnije od svega je nešto što se mnogi neće složiti sa mnom, ali u ovom trenutku mi to mišljenje nitko ne može oduzeti. To je mogućnosti izbora. Svi ga imamo svakoga dana. Svakog dana donosimo niz odluka na koje utječemo isključivo sami. Probajte onda prije sutrašnjeg dana zastati i razmisliti koje odluke vas grade, a koje uništavaju. Probajte barem jedan dan izbjeći ove druge, možda vam se svidi... 

O autoru:


Volim pisanje, fotografiju, pjesmu, 'sve što vole mladi'... Svoje misli često pretočim u tekst i nadam se da će se dio tih misli svidjeti i vama koji ih čitate... 

Pratiti me možete na Facebooku i na Instagramu

Komentiraj, znaš da želiš

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.

Message