Dakle, u čemu je kvaka 35?

Osim svog vizualnog isticanja i nekog prešutnog folklora slavljenja okruglih brojeva (predlažem promjenu običaja jer zaista nije potrebno slaviti 50 godina nečijeg trulog braka samo zato jer su u svojoj muci dogurali  do  50. godišnjice, kiselo se kesiti u fotoaparat  i stiskati se sa svojih trinaestero unučadi i sedam praunučadi u fotografiju ostavljajući im u nasljedstvo uspomenu na protokole gnjilog života, iako, s druge strane, vama koji živite životima dostojnima slavlja predlažem da slavite svake godine i ponosno se stišćete u fotografiju!).

Ne, prividno okrugla brojka nije bila povod ovom tekstu (iako mi je jedna od prijateljica uz rođendansku čestitku zaželjela  i dobrodošlicu u drugu polovicu života – što me je osim osjećaja blagog depresivnog slijetanja  ipak potaknulo na razmišljanje.)

„35! To je ta godina!“ – rekla sam samoj sebi i zamislila se kako ponosno stojim na vrhu do kojeg sam se penjala svih ovih godina. S vrha se pruža divan blagi pogled na dolinu, osjećam se ugodno, nježan povjetarac leprša mi u kosi, a  sunce blago grije. Nakon uživanja u pogledu okrenem se i ugledam kolibu na malom proplanku, drveni stol i pregršt planinskog cvijeća. Malo podalje od kolibe ugledam stazu koja vodi prema sljedećem planinskom vrhu. Staza je puno nepreglednija od one kojom sam se penjala do 35. godine, onom koja me je dovela do ovog vrha  s kojeg se pruža divan pogled na dolinu. Na nekim mjestima izgleda i opasno, kao da bi se moglo lako pasti. Iako, pomislim, pogled koji se pruža s tog vrha mora biti nevjerojatan. S njega se vide svi ovi mali vrhovi poput ovoga na kojem sam ja sada, i brojne doline koje se prostiru pod njima. Na ovom mjestu najčešće se događa kvaka 35. Na mjestu naše odluke hoćemo li mirne duše ući u kolibu na našem proplanku s kojeg se pruža blagi pogled na dolinu, okruženi mirisnim planinskim cvijećem. Samo ponekad, očima punim čežnje pogled ćemo dignuti prema vrhu  kojeg vidimo s prozora naše kolibe i sjetno uzdahnuti jer više nismo sposobni za uspon. S druge strane, možda ćemo odlučiti proći pored kolibe i nastaviti stazom prema vrhu. Staza je strma i nesigurna. Put prema vrhu oštar je, ali kada se okrenete s vremena na vrijeme pogled koji se pruža sa staze ostavlja vas bez daha. Zamislite samo kakav će biti kada stignete do vrha! Ipak, put je dug i težak, svoju snage volje možete samo povremeno nahraniti ljepotom onoga što se prostire pred vama. Hoćete li ući u kolibu ili nastaviti stazom prema sljedećem vrhu? Kvaka 35 nije u odluci koju donesete, kvaka je u preuzimanju odgovornosti za ono što odlučite. Jer, odlučili ste za sebe. Hoćete li ući u kolibu ili nastaviti stazom prema vrhu mora biti potpuno svjesna i odgovorno donesena odluka. Ukoliko odlučite na taj način, svaka odluka je dobra – i ona u kojoj se smještate u ugodnoj kolibi kao i ona u kojoj gladno nastavljate prema vrhu.

Život u 35. zna biti jako zbunjujuć. Zaista osjećate da ste prstom piknuli u neki vrh, ali već u sljedećem trenutku on se iskrivi poput vrha papirnatog aviona kojeg ste puštali da leti u svom djetinjstvu. Te silno odrasle stvari ponekad vam se čine kao dječja igra u koju ste se malo previše ufurali. Ipak, s druge strane – vi ste odrasla osoba koja ima (ili nema) obitelj, koja nema (ili ima) posao, vi ste osoba puna obveza koje su vas u nekom trenutku preplavile i nose vas bujicom umjesto u nepoznato, u ono jako poznato. Nametnuto samo po sebi bez vaše pune svjesne prisutnosti u toj odluci. Prekrio vas je zastor odraslog života i istina, malo vas je zatekao nespremne. Niste odlučili sami da to bude baš tako kako je. Pospremilo vas je u kolibu i iako je ona topla i sigurna, nekako ste ljuti što niste sami odlučili da se u njoj skrasite.

U današnje vrijeme teško je odvajati vrijeme za svjesna promišljanja o sebi i svom životu. Iz tog razloga smatram da je vrlo bitno neprestano raditi na podizanju svijesti po tom pitanju jer ona svatko je kovač svoje sreće ili svatko je odgovoran za svoj život danas su samo ljuske nekih univerzalnih istina. Njihovu sadržinu isisalo je vrijeme u kojem živimo i sve veća spoznaja kako svoj život ispuštamo iz vlastitih ruku.

Istina je ipak sasvim nešto drugo. Želimo li ostati mladi, morat ćemo to odlučiti sami jer mladi ostaju oni koji su odlučili ići za onim što vole, oni koji uvijek uče radoznalo kao djeca, oni koji spontano krče put prema naprijed vođeni svojom strašću za životom koji žive, koji vole.

Jer teško da ćete u pedesetoj postati mlađi nego što ste bili u četrdesetoj, a zahvaljujući dostignućima suvremene medicine danas je i stota nova devedeseta, ali nikakve pretjerane koristi od toga, zar ne?

Smatram da je kvaka 35 jedna divna kvaka. Kvaka koja otvara vrata koja ste vi odlučili otvoriti. Kvaka za kojom ste posegnuli nakon što ste zastali i promislili što želite i u kojem smjeru nastavljate svoj put. Koliba ili nastavak stazom prema vrhu? Odluka je na vama, budite dovoljno savjesni da je sami donesete.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Započela sam pisati blog kako bih sama sebi dala odgovor na pitanje što želim u životu i koje su moje iskrene želje. Post po post moj blog se pretvorio u priču o ženi kojoj su se počeli ostvarivati snovi i koja je počela živjeti jedan sasvim običan život - onaj koji zaista želi. Drage dame, ljubiteljice chick lita, navalite! Spakirajte svoju snagu u kofere, pročitajte i slijedite savjete s mojih stranica i sigurna sam da i vas nakon toga očekuje put u život koji pišu vaše želje! Vaš crveni tepih je spreman! Pratite me na mom blogu i Facebook stranici.