Ima i onih koji te dotiču namjerno, oni zaslužuju posebno mjesto u paklu. Često se znojim u velikim gužvama iako nisam sklona znojenju. Svjesna sam da je to neka vrsta anksioznog napada i da se na tome treba i može raditi, no ja svejedno odbijam. Mislim da me nikakvi tretmani ne bi mogli izliječiti od ljudi. Ne volim dućane jer sve u njima uvijek bliješti. Zbog dobrog osvjetljenja ljudima se vide svi nedostaci. Ispucala koža, pore, umor zbog nevjerojatno dugih smjena i tuga na licu.

Često koristim slušalice kako bih se obranila od okoline. Kada ih zaboravim ponijeti u dućan, kreće pravi cirkus. Neki dan sam na blagajni ponovno zaključila kako ne volim djecu. Kasnije sam ipak prepravila svoj zaključak u – Ne volim neodgojenu djecu – a onda sam shvatila da nisu djeca kriva što me lupaju kolicima, zabijaju mi se u koljena i što me vuku za jaknu. Krivi su roditelji.

Kada bih bila predsjednica svemira, svijet bi bio ljepše mjesto. Šalu na stranu. Kada bi se mene pitalo, svaki bi potencijalni roditelj morao ispuniti anketu prije nego se baci na posao. Ako želiš na ovaj svijet donijeti još jedno ili više bića, u mom bi svijetu morao proći određeni test. Ako ga ne prođeš, ne možeš se razmnožavati. Moj bi svijet imao manje osvijetljene dućane i djecu koja se ne zabijaju u koljena nedužnih ljudi.

Sjedim za stolom s dvoje prijatelja i pričamo o tome kako čovjek jednostavno dođe u godine u kojima više ne može živjeti s roditeljima. To je sasvim prirodno. Bude tu i ružnih riječi koje nastaju uslijed obostrane naživciranosti sitnicama. To je jasan pokazatelj da je vrijeme da se razdvojite pa da se volite preko telefona, vikendima i blagdanima. Prijateljica doda kako joj nekada bude užasno žao što ih u afektu povrijedi riječima, a dali su joj sve i tako je lijepo odgojili. Ne znam je li to zbog toga što sam češće bila u krugu ljudi koji dolaze iz disfunkcionalnih obitelji, no ovakve su rečenice za mene rijetkost. Svjesna sam činjenice da su i roditelji samo ljudi.

Znam da ne postoje očevi i majke koji se nikada nisu izderali na svoje dijete. Svi mi griješimo, no neki, nažalost, svojim greškama i prljavim riječima utječu na rast i razvoj djeteta. Kako se treba osjećati dijete koje trpi uvrede od vlastitog roditelja? Što trebaju misliti djevojčice i dječaci čiji su roditelje odlučili odustati od njih iako ih nisu ni upoznali? Kako objasniti drugoj djeci zbog čega si danas u školu došao dugih rukava iako je napolju trideset stupnjeva? Vrijedi li i onda ona – najgluplja od svih glupih – nemoj tako pa to ti je otac/majka!?

U mom svijetu takve rečenice ne bi postojale. U ovom mi svijetu ne znače ništa.

Zašto voljeti majku koja svom sinu govori da je beskoristan i glup iako ima samo pet godina? Zašto voljeti oca koji je napustio svoju obitelj bez da im je rekao zbogom? Zašto voljeti majku koja dopušta očuhu da dira njezinu maloljetnu kći? Vrijedi li i tada ona – najgluplja od svih glupih – nemoj tako pa to su ti roditelji!? Otkrit ću vam tajnu – NE VRIJEDI! Ne moraš voljeti nekoga samo zato što te donio na svijet ili zato što ti je rođak. Postoje glupi stričevi i zle majke. Postoje jadni očevi i isfrustrirane bake. Voljeti nekoga samo zato što ti je u rodu je kao kada jedeš ružnu hranu kako ne bi uvrijedio domaćicu. Radiš to s gađenjem i protiv svoje volje.

Kada sam slušala svoje roditelje, koji su na centimetar od razvoda braka bacali lomljive stvari po stanu i nazivali se pogrdnim imenima, često sam se prekrivala jorganom preko glave i pitala nebesa zašto su me uopće i napravili. Ti su se roditelji kasnije trudili pružiti mi sve iako se naš dom raspao.

Kasnije, kako sam odrastala, sve sam više shvaćala da ima djece kojoj je puno gore. Što mislite koliko je puta zlostavljano dijete poželjelo nestati? Što mislite koliko je puta ostavljeno dijete pitalo nebesa zašto baš on i zašto baš njemu?

Nitko im ne bi morao reći da ih vole jer su im roditelji, voljeli bi ih jer su dobri ljudi. No ja to, nažalost, nikada neću biti i nitko neće rješavati moj test. Loši će roditelji uvijek postojati, a njihovoj djeci želim snagu da ne postanu poput njih. I umjesto nekog jakog i srceparajućeg kraja, ostavljam vam galeriju snažniju od mojih riječi, snažniju od bilo kakvog zaključka.

O autorici:

Nekada žena, nekada djevojčica. Vjerujem u (svoje) snove, ljude i dobrotu. Iako više volim knjige, oduvijek živim u svom filmu. Moje avanture možete pratiti na blogu, instagramu i fejsu.

NINA BLJAK: Mama joj nije dala da se druži sa mnom jer mi je otac Srbin