Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Ne zna primitivizam što je to minimalizam

Iskustvo dokoličarenja ovdje je mnogo važnije od iskustva rada. Pare su ovdje odavno važnije od poštovanja. Naslijeđena imanja, od duhovnog saznanja. A gospođa korupcija – stalni azilant. Prava dama.

Autor Ingrid Divković / ingriddivkovic.com

Svi bi htjeli bit’ novi i čudni, ili bar blještavi cirkusanti, dok mnogi spavaju neki su budni, sami sa svemirom na ti.

Jer ruku na srce, ne zna primitivizam što je to minimalizam.

Jebi ga, Balkan nam je odavno pun Amerike. Pun šunda, licemjerja i umjetnih kapitalističkih kontradiktornosti. Sve se događa prebrzo, a ustvari se ne događa ništa. Stojimo u ruševinama vlastitih kuća. Dužni smo strancima, a najviše starcima koji su nas učili da kada odrastemo ne ostanemo dužni nikome. Zaduženiji smo nego ikada, odjeveniji nego ikada. Jalni i ogorčeni stalno, rijetko kada nikada. Živimo po onoj uvoznoj Ima se, može se. Bogu hvala dok se može, imaju ionako tek rijetki.

Užitke plaćamo kreditnim karticama. Nerijetko i na sto rata. Za ljetovanja i skijanja uvijek se nađe. Ako se ne nađe, izmisli se, to je barem lako.

Taštine plaćamo isto tako. Doktorske džepove punimo ko šipak, jer budimo realni, ne možemo kročiti starim kvartom noseći ulicom stari nos i stare sise. Pobogu, grijeh je.

Kavu pijemo domaću, tursku. Volimo je jer traje dugo, a zabija brzo. Dovoljno brzo da nas zalijepi za strop kada nam stigne opomena za mobitel i struju. Fućkaš struju, ljeto je, dani su dugi. Sve se vidi. Mobitel plaćaš odmah, dapače, uzimaš novi. Na njemu se vidi još i više od svega, a to ti treba. Pristavljaš još jednu tursku, jer kava smiruje. Kava voli. Nema boli. I sapunice su nam takve, iz kućne, turske radinosti. Gledaju ih svi, a svi ih dovode u pitanje. Malotko nudi odgovor. Za to se vremena nema.

Studiraju mnogi, ali malotko i dođe do kraja. Bože, koja si ti budala. Ne uči, plati. Tko ti pare mlati? Najveće se balkanske mudrosti ne traže u knjigama i enciklopedijama, već u komentarima raznoraznih portala. Ondje su pametni, ondje su obrazovani. Ondje su svi. A gdje si ti? Iskustvo dokoličarenja ovdje je mnogo važnije od iskustva rada. Pare su ovdje odavno važnije od poštovanja. Naslijeđena imanja, od duhovnog saznanja. A gospođa korupcija – stalni azilant. Prava dama. Profinjena, širokogrudna, ma nema mana. Vole je svi, najviše uhljebi i slabići. Bez nje nitko ne stiže daleko i do cilja, pa i ako samo proba stići, začas bi mogao u mrak uteći.

Na našim se igralištima već neko vrijeme ne igraju djeca, već njihovi mobiteli. Jer koje li glupe zamisli da se dijete uprlja i preznoji, kada postoji način da se kući vrati mirisno, čisto i tupo?

Na našim se krevetima već neko vrijeme ne vodi ljubav, već ego. Jer koje li glupe ideje da se ljudi vole, kada mogu raditi od kuće, zarađivati više, osjećati manje. Zaslijepljeni od svjetlosti ekrana, tumaramo u ekstazi doživljaja koje nikada doživjeli nismo.

A život prolazi …

U našim se glavama već neko vrijeme vode tihi, osobni ratovi. Ratovi zavisti, ratovi nesuosjećanja, ratovi između onoga što jesmo i onoga što bismo htjeli biti. U očima drugih. Ratovi za dominaciju, ratovi za moć, ratovi za prevlast. A duša svezana, i u nemoći da spriječi išta. Za nas uspjeh više ne predstavlja obiteljska idila, već bankovni račun prepun nula. I jedna visoka, bodljikavom žicom ograđena, zlatna vila.

Od silne želje da postanemo slavni, poznati i važni, zaboravljamo tko smo i odakle smo došli. Ne autocestama ne znamo za kočnice, ali u ljubavi jedino za njih i znamo.

Mnogi muškarci kod nas umjesto da vole, šakama bole, a žene umjesto da sve otkrivaju, još se više pokrivaju. Sve dok potpuno ne nestanu, u vlastitim ranama. Druge pak žene otkrivaju sve. Jer jedino to i imaju. I dok im tijelo spava u zlatnom kavezu, duša se već odavno potpisuje pod beskućnik.

A tijelo stari…

Ne sanjamo više. Snove smo već odavno poslali autobusima u inozemstvo. Eno ih, javljaju nam da se kod njih dobro živi. I na javi i u snu. Ni ne riskiramo previše. Na to više nemamo pravo. Čuvamo se od nemogućeg, mogućim. To je ono kada nam na um padne da bi moglo bolje, pa se odmah ugrizemo za jezik. Ne griješi se duša prevelikim željama.

Prijatelje volimo dok god imaju manje od nas. Za susjede se to podrazumijeva.

Za njih se molimo da nemaju ništa, osim očiju koje će im poslužiti da se dive kada im pred prozorom parkiramo nov, krvavim razvodom zarađen Audi.

Ne vežemo se ni za što, osim za ono što nas drži u šaci pesimizma. Jer pesimizam je, naučiše nas tako, razuman, realan i nadasve inteligentan način postojanja. Tko je vidio vjerovati u išta? Tko je vidio vjerovati u ljude, u sebe, u bolje sutra? Vjeruj u ništa. Budi ništa. To je deviza koja nam plaća račune, u isto ono vrijeme kada vodimo računa o svima ostalima, osim o sebi. Jer pod našim krovovima grešaka nema.

Kako da ne.

Bogati roditelji ne žale, za svoju dječicu dat će baš sve

prodaju šume i hidrocentrale i drže pola države.

Zato im potomci veselo žive, ne rade ništa, a imaju sve

čisti kokain i rublje od svile i tuđe gladne godine…

To nije minimalizam, to nije minimalizam, al’ jebi ga, ne zna balkanizam što je to minimalizam.

A život prolazi …

*stihovi pjesme „Ne zna primitivizam što je to minimalizam“ grupe Letu Štuke.

 

Izvorni tekst pročitajte ovdje

Message