Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se

Nisam baš nešto zaljubljen u trčanje, ali jesam u humanost

Autor Bruno Šimleša

Nema koji me mišić ne boli, ali duša je na savršenom mjestu! U nedjelju smo bili u Zadru na utrci Wings for life. Prijateljica, supruga i ja, troje od 9000 prijavljenih trkača. Bilo nam je prvi put, ali sigurno ne i jedini jer već smo rezervirali taj vikend u 2020-oj.

Nisam zaljubljen u trčanje, ali jesam u humanost. Jesam u pozitivu. U zdravu perspektivu. U pomaganje. U ohrabrivanje onih koji imaju prepreke, umjesto da ih se žali. Zaljubljen sam u smisleno zajedništvo, kad se ljudi dobrih namjera ujedine za jedan cilj. Jer taj je događaj toliko više od jedne utrke. Sjajno je da se svake godine u čitavom svijetu skupi dosta milijuna eura za traženje lijeka za sve koji imaju problema s leđnom moždinom. Sjajno je da je na jednoj utrci sudjelovao Švicarac David Mzee koji je zbog ozljede leđne moždine 10 godina bio paraliziran, a u nedjelju je hodao. Uz pomoć, ali hej, on je hodao!!! Kolica je ostavio iza sebe i oslonio se na svoje vlastite noge. A njegov izraz... A izrazi svih ljudi koji su ga gledali... Ma... To je to! I kad znaš koliko ti njegovi koraci ohrabre sve u sličnoj situaciji...

Sjajno je što će prikupljeni novci pomoći brojnim ljudima da se osmisli rješenje, ali vjerujem da im pomaže i energija koja vlada oko utrke. Vjerujem da im pomaže i sama činjenica da je toliko ljudi spremno izdvojiti svoje vrijeme i novac. Kad smo stizali na utrku upoznali smo lika koje je došao iz Slovačke. Nije imao nikakav poslovni sastanak u Dalmaciji, ništa s čim je povezao svoj dolazak. Došao je jer želi dati dio sebe. Nije ga se loše sjetiti u trenucima kad nas primi bezvoljnost ili lijenost, kada nam se ne da pomoći ni susjedu, a kamoli nekome u drugoj zemlji.

Oduševilo me je i što nije bilo sažalijevanja osoba u kolicima jer iskreno, njima je pun kufer tog toksičnog i kilavog sentimenta. Oni ne trebaju vaše sažalijevanje, već razumijevanje. Trebaju vaše suosjećanje, ali ne da ih žalite. A mi to teško razlikujemo, i ne samo kod osoba s invaliditetom. Imamo takav stav i prema ljudima s karcinomom: „Jadni oni, kako će izdržati, stvarno mi ih je žao...“ I taj „ih“ je potpuni višak. Ako pomisliš „Stvarno mi je žao, kako im mogu pomoći“ to ima smisla. To je ljudski i tako se stavljamo u konstruktivnu ulogu. Ako pomislimo „Stvarno mi IH je žao“ tada se udaljavamo od suosjećanja ili razumijevanja i približavamo sažalijevanju, a to je žalosno. A to nisam primijetio u Zadru. Ljudi su jedne druge gledali u oči, umjesto da nekoga svedu na činjenicu da su u kolicima jer shvaćaš da je to samo jedna stvar koja ih definira, ali da su i dalje osobe sa svojim snovima, vrlinama i manama, talentima i izazovima i da... gledaš ih u oči, a ne u kolica. Druge ljude treba gledati u dušu, umjesto da ih svedemo na jedan problem s kojim se suočavaju.

Počast treba odati i volonterima kojih je bilo više od tisuću. Stalno ih se zaobilazi u medijskim objavama, a realno, oni su žila kucavica ovakvog događaja. Hvala svima koji su nam davali startne brojeve i prve korisne savjete, kao i onima koji su nas ohrabrivali uz stazu, a i onima koji su svakih nekoliko kilometara bili na velikim štandovima s voćem i vodom. Iskreno, voda mi nikada, ali nikada nije toliko godila.

Godili su mi razni gegovi jer iskreno, svaki pokušaj da dobijem više energije bio je i više nego dobrodošao. Odlične su bile američke turistkinje koje su stopirale za jug i žicale trkače da ih povedu.

Možda im je mogla pomoći majstorica s anđeoskim/leptirskim krilima...

A odlična je bila jedna Slovenka na čijim je leđima pisalo nešto u stilu: Ja sam spora trkačica, ali ako ovo čitaš, bar sam brža od tebe. Nju nisam fotkao jer sam se previše smijao. Samome sebi!

Kao što napisao, nisam prezaljubljen u trčanje. Daj mi nešto s loptom i evo me, to mi ima smisla, ali samo trčanje... not my cup of tea. Hrpa mojih prijatelja se navuklo i drago mi je da imaju svoj element, ali dosad sam trčao samo na humanitarnim utrkama i par puta godišnje kad imam promociju knjige u nepoznatom gradu pa mi je ujutro zabavno upoznati grad kroz trčanje. Ne uzbuđuje me ni ideja pomicanja fizičkih granica, već psihičkih ili duhovnih. Želim da mi duh može nadrasti još više ograničenja, a s tijelom sam oduvijek bio zadovoljan jer sam uvijek mislio da me manje definira od duha ili intelekta.

U nedjelju sam otrčao nešto manje od 10 kilometara, a dotadašnji rekord mi je bio pet kojeg sam postavio samo mjesec dana ranije kada smo u Zagrebu trčali za Milu. Tako da sam pomaknuo svoju granicu, ali realno, mnogo mi je draže da smo svi zajedno pomaknuli granicu humanosti. To mi je poanta te utrke. Iako smo rekli da ćemo tijela svi bolje spremiti za sljedeću godinu, dobra je vijest da su srca sudionika već u solidnoj formi.

Jer svatko od nas može napraviti nešto za druge. Ako utrka nije tvoja stvar, možeš pomoći susjedu kojem je bolno otići u dućan. Ili nekom djetetu koje treba instrukcije. Ili možeš samo saslušati nekoga. I to će nekome pomoći da se osjeća cijenjeno i dragocjeno. Možeš pokušati nositi tuđe cipele. Možeš im pokloniti nešto za čim žude ili još bolje, olakšati im da si sami poklone. Možeš nekome omogućiti školovanje ili razumijevanje. Ili ih možda samo gledaj u oči... Ne kroz njihove probleme, nego u njihovu dušu!


Osim na BlogBusteru, Brunu možete pratiti na FacebookuInstagramu i YouTubeu

Komentari 3
Komentiraj, znaš da želiš
  • Avatar Zaadar
    Zaadar Srijeda, 08.05.2019. u 06:06

    Lipo napisano 😘

  • Default avatar - bubamaricaa
    bubamaricaa Utorak, 07.05.2019. u 23:37

    Bravo!

Message