Kad ti ujutro zazvoni budilica vjerojatno ti započne dan. Odmah skačeš iz kreveta, jer, kasniš. Spavao si minutu duže. Brzo obaviš jutarnju higijenu, probudiš svoju djecu ako imaš djecu, supruga ti pripremi kavu ili je sam moraš pripremiti, svejedno. Popiješ tu kavu, možda čak i uspiješ nešto pojesti, a ako ne, onda ćeš doručkovati na poslu.

Ništa ne stigneš pričati, samo juriš po stanu i gledaš na sat. Kreneš na radno mjesto, no prije toga moraš prvo djecu voziti u školu. Ljutiš se na njih neka požure jer ti, vjerojatno kasniš. Imaš sastanak u osam sati, a sada je već sedam i dvadeset. Putem do škole, obično šutiš ili razmišljaš o poslu. Djeca bi možda i pričala, ali s kim, kad ih u autu vozi čovjek kojeg skoro ni ne poznaju.

Odveo si ih u školu i napokon stigao u ured gdje češ provesti sljedećih osam sati, a vjerojatno i više jer ćeš baš na kraju radnog vremena dobiti nešto kratko za napraviti. Onda zoveš svoju suprugu koja te spremno čeka s ručkom da joj kažeš kako nećeš odmah doći. To kratko se oduži do večeri. Na kraju stigneš kući tek navečer kad su djeca na spavanju, a i supruga je isto otišla spavati.

Pojedeš sam ono što je ostalo od ručka i na spavanje. Jer sutra moraš ići raditi. Tako svakog dana, sve do mirovine. Samo radiš, radiš i radiš, a život ti se pretvori u rutinu. Misliš da je to samo period i da će doći vrijeme kad budeš imao manje posla i briga. No, obično vrijeme prođe, a posla imaš još i više.

Pričat ćeš sa svojom suprugom koja će ti se učiniti kao da je ne poznaješ. Osim ako te u međuvremenu ne napusti. Prije devet godina kad sam završio na intenzivnoj njezi u bolnici, moj je život stao. Ošamario me. Ili upozorio, uglavnom dokazao mi je da već u sljedećoj sekundi mogu izgubiti sve. Pa čak i tu sigurnu rutinu. Iako od rođenja bolujem od Spinalne mišićne atrofije tip 2, prije nego što sam završio na intenzivnoj, neke stvari mi uopće nisu bile važne, nisam ih primjećivao, a danas su mi one na prvom mjestu.

Nažalost, tek kad te život dobro ošamari, počneš drukčije razmišljati. Kad sam se uspio oporaviti počeo sam drukčije razmišljati o životu i o njegovim istinskim bogatstvima. Moram priznati da su me ti trenutci koje sam proveo u bolnicu zaista promijenili. Zašto sam ovo podijelio s tobom? Jer nikad ne znaš što ti život donosi i zbog toga moraš iskoristiti svaku sekundu života na najbolji mogući način, a najbolji način nije sigurno životarenje. Zato mislim da je najgore ako od života učiniš rutinu.

Naravno, ne mislim da ne radiš ništa, normalno je da radiš, moraš prehraniti obitelj ili sebe, ali u toj tvojoj životnoj jurnjavi, sjeti se pitati djecu kako su ili ih zagrli, poljubi, posveti se njima barem sat vremena. Isto tako i sa svojom suprugom ili partnericom, popričaj s njom, odite u šetnju, posveti joj svoje vrijeme. Vjeruj mi, izgubljeno vrijeme ne možeš vratiti.

Ono što će ti zauvijek ostati u srcu bit će trenutci koje si proveo sa svojim voljenima. Ništa više. Vrijeme koje si proveo s djecom ili suprugom. Vrijeme koje si poklonio svojim roditeljima, prijateljima i svima koji zapravo čine tvoj život.

Nemoj odgađati život, jer se život odvija i bez tebe. Možda misliš da nije tako, ali nažalost je. Bio ti svjestan života ili ne, on se događa. Na primjer, kad si pitao dobrog prijatelja kako je? Danas se ljudi ni ne stignu sjetiti da imaju prijatelje, zar ne? Koliko ti je poznata ona situacija, kad se s nekim dogovoriš da ćeš ići na kavu u petak? Na kraju prođe petak, prođe drugi petak, pa treći, pa dva mjeseca i tko zna kad popijete tu kavu. Niti se u međuvremenu ne čujete da barem pitate jedan drugoga kako je.

Tako je isto i s obitelji. Dogovoriš se s djecom da ćeš ih odvesti u kino, i baš taj dan nešto iskrsne na poslu. Tako jednom, drugi put i vrijeme prođe. Nadam se da nisam bez veze utrošio vrijeme u pisanju ovog teksta, i nadam se da ćeš razmisliti o njemu. Znam, nije lako, ponavljam, treba raditi, zarađivati i prehraniti obitelj, pogotovo danas, ali treba znati i istinske vrijednosti života. Zato u svom tom životnom cirkusu pronađi vremena za te vrijednosti!

Fotografija: Vedran Karuza

O autoru:

Moje ime je Jan Bolić i pisac sam. Pišem knjige, prozu, romane, kolumne i povremeno poeziju. Volim pisati, ne bih mogao zamisliti svoj život, a da nešto ne zapišem. Inače bolujem od bolesti Spinalne mišićne atrofije tip 2, zbog koje gotovo ništa sam ne mogu pomaknuti, ali bez obzira na progresiju bolesti danas romane pišem i tipkam jednim prstom kojeg još uvijek mogu pomaknuti. Posvetio sam se pisanju i moj san je uveseljavati, zabavljati, potaknuti na razmišljanje i odmarati čitatelje od svakodnevice kroz knjige, i tekstove koje pišem. Uz pisanje, volim čitati, družiti se s prijateljima, šetati, promatrati, razmišljati, piti kavu i colu. Nadam se da će vas moji tekstovi barem potaknuti na razmišljanje. Uvijek pišem iskreno i strastveno. Aktivan sam na društvenim mrežama gdje se redovito družim sa svojim pratiteljima. Možete me pratiti na Facebooku i Instagramu. Hvala vam!