Ne bih ni u pet života izabrala staviti ruksak na leđa i uputiti se u planinu među sve te kukce, šume, biljke, životinje i umor. Moja najbolja frendica Marina bi npr. uvijek izabrala planinu prije kave u pretrpanom centru Zagreba, jer je njoj to zdravo, zabavno i relaksira ju, što je u redu. Ja s njom neću na Velebit, ona neće sa mnom u subotu ujutro na špicu i to je to. Svakome njegovo.

Razumijem da neki ljudi vole kuhanje. Ja ne. Kuham da se prehranim i u tome ne vidim nikakav poseban užitak, dapače, iza kuhanja ostaje nered, posuđe i hrpa hrane koja mi na kraju umre u kuhinji jer imam problem s procjenjivanjem količine. S druge strane moja mama je food blogerica i kuhanje joj je na vrhu ljestvice užitaka. Što je također ok.

Razumijem i da neki ljudi vole operu, matematiku, usisavanje stana, mačke više nego pse, japanske anime, njemačku kinematografiju, peglanje odjeće, Nicki Minaj, rozo rumenilo, ekstremne sportove ili nebesko plavu boju kose. Nije ovo neka volim-ne volim rubrika u leksikonu i ne pišem sve ovo da bi se mi sad pobliže upoznali…

Pišem ovo da za početak dobiješ predodžbu o tome kako postoji lista stvari koje ne volim dugačka odavde pa do mjeseca, kao i kod svakoga od nas, ali postoji i ona doza razuma u nama koja je tu da RAZUMije kako postoje ljudi koji čak i te stvari koje mi ne volimo – vole. Isto tako, razum RAZUMnim ljudima nalaže da ne ulažu energiju i vrijeme u stvari koje ne vole, kad postoji toliko drugih stvari koje, gle čuda, vole.

Sve je to mogu razumijeti, ali ne mogu razumijeti hejtere

Ne voliš nešto? U redu je, nije sve za svakoga. Prihvati činjenicu da netko drugi na svijetu to očito voli i odšetaj u smjeru nečega što ti voliš. Nemoj ostajati tu i trošiti enormne količine energije u hejtanje. Je li to tako teško shvatljiv koncept?

Pa, očito je teže shvatljiv nego se na prvu čini, jer ako otvoriš bilo kakav članak/link/nešto na internetu, ispod njega ćeš naći 80% hejterskih komentara i 20% ovih drugih (koji će u dogledno vrijeme nestati jer se nikome ne da boriti s vjetrenjačama u virtualnom svijetu, plus imaju stvari koje za razliku od tog Don Quijotovskog juriša, vole raditi).

Svaki put kad po internetu naiđem na hejterske komentare ostanem iznova iskreno zaprepaštena iz nekoliko razloga:

Čemu sve to? 

Što nije jednostavnije bilo preskočiti sve to i uložiti energiju u nešto drugo, pa makar to nešto bilo buljenje u strop. Čak bi i to bila bolje uložena energija od ovoga što si ti izabrao. Kužiš li koliko je to što radiš besmisleno? To je ravno tome da odeš u trgovinu, kupiš 10 dkg parizera kojeg ne voliš i onda si doma složiš sendvič i govoriš „fuuuuuj, odvratno, bljak“. To sigurno misliš da bi bilo ludo napraviti, a ne misliš da je ludo kad u virtualnom svijetu radiš istu stvar.

Ja ne volim planinarenje, pa neću prihvatiti poziv na planinu kako bi satima ljudima govorila „vi ste ludi, kako možete uživati u ovome, ovo je užasno, naporno, FUJ!“.

Ja ne volim kuhanje, pa neću otići u kulinarski show i hodati od kandidata do kandidata govoreći im „vi niste normalni, kakvo mrtvo kuhanje, tko normalan uživa u tome, FUJ!“.

Ja ne volim tisuću stvari, ali isto tako volim milijun stvari i uvijek biram ulaganje energije u tom smjeru. Jer je zdravo, jer je razumno, jer je lijepo i jer me čini sretnom.

Hejt te ne čini sretnim, čini te ogorčenim, od hejta se mrštiš i dobiješ bore, a onda si nezadovoljan susretom sa sobom u ogledalu pa to nezadovoljstvo samim sobom preusmjeravaš na cijeli svijet, što urodi time da hejtaš još više stvari, a onda za svaku od njih ispočetka… Kužiš taj začarani krug?

Izvorni tekst pročitaj ovdje. 

O autorici:

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku. 

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.