O strahovima, onima koji nas čuvaju, ali i onima koji guše...

Trznula sam se kao da me stresla struja. I taman kada sam se smirila, odjeknulo je još jednom, pa još nekoliko puta (a, ja sam se svaki put stresla), a onda sam jednom napokon zaspala.

Drugi dan sam saznala da postoje samo dva straha koja su nam urođena: strah od iznenadnih glasnih zvukova i strah od padanja. Ta dva straha su alarmi koje nam je dala priroda i oni su dio našeg sofisticiranog sustava za samoočuvanje. Normalan strah je dobar. Čujemo da prema nama ide auto i sklanjamo se u stranu da nas ne pregazi.… Sve ostalo su “abnormalni strahovi” i fobije.

Sjećam se da je moj sin imao samo nekoliko dana i ja sam ga pažljivo previjala na stolu za previjanje u kupaoni. Nisam mogla vjerovati da imam živu i zdravu bebu i da sam i ja preživjela (imala sam strah od poroda, zapravo strah od boli). Postupala sam s tom bebom kao da je krhka kao velika kuglica za bor od puhanog stakla. A onda sam uzela onu šuškavu vrećicu iz dućana, da izvadim nešto, a beba se prestravljeno trznula (kao da ju je stresla struja), zavrištala i briznula u plač. Strah od iznenadnih zvukova je fakat pra-strah.

Neki se ljudi boje da će se nešto stravično dogoditi njihovoj djeci i voljenima. Kada čitaju o nekoj epidemiji, rijetkoj bolesti ili nesreći, oni od tog trenutka žive u strahu da će se zaraziti, da će im djeca stradati na isti način a neki od njih zamišljaju kako bi bilo da bolest već imaju.

A neki ljudi skupe hrabrost i zakorače u nepoznato. Uspiju u nekom biznisu i zarade bogatstvo, neki uspiju pobjeći iz koncentracijskog logora (npr. Dr. Lothar von Blenk-Schmidt), neki pak ozdrave od smrtnih bolesti, neki prohodaju nakon smrskane kičme…

Uglavnom, postignu “nemoguće”. Što je zajedničko svim tim ljudima? Ne možeš postati milijunaš samo od toga da stalno govoriš 'ja sam milijunaš', niti ja mogu ozdraviti samo od toga da govorim: zdrava sam, ja sam zdrava. Moram moći zamisliti i osjetiti, emocionalno doživjeti događaj, kakav je osjećaj imati savršeno zdravlje, i osjetiti koliko bih bila sretna i zahvalna zbog toga, i time dati svom tijelu šut od 1400 dobrih kemikalija koje stvaraju red i homeostazu jer to naša tijela rade. Mogu ga voljeti i brinuti se za svoje tijelo kao za svoje dijete i omogućiti mu najbolje uvjete i pomoći mu da se reprogramira, ono već ionako sve zna. Naša tijela su savršena.

Kada se suočiš sa svojim strahom, osvijestiš ga i ipak napraviš korak u nepoznato, ti tada reguliraš taj strah. Oslobađaš se. Ali nakon sedam uganuća prošli mjesec i dva ovaj tjedan, ja živim u strahu da će mi se to opet dogoditi. Jučer sam odlučila nešto poduzeti. Nije moguće da to ne mogu nadvladati i svjesno hodati! U mom podsvjesnom umu postoji savršen nacrt mog savršenog tijela. Zdravlje je prirodno, bolest je neprirodna! Ja mogu regulirati taj strah, mogu vjerovati u sebe i normalno hodati.

Živim u strahu od gubitka tla pod nogama. I iako je moj strah “realan”, i znam da mi je oštećen centar za ravnotežu u malom mozgu (koji se na engleskom romantično zove cerebellum), ne mogu ostati u tome, ne mogu živjeti s tim. To bi značilo svakodnevno ponavljanje prošlosti: nisam mogla jučer, ne mogu ni danas. Ne želim živjeti u prošlosti. U budućnost se ide kada zakoračiš u nepoznato. Na onim radionicama na koje odlazim, Dr. Joe Dispenza kaže:

Zar ne znate da je strah samo strah? Vi mislite da se radi o fizičkoj snazi ili izdržljivosti? Radi se o VOLJI. Radi se o tome da se budi vaš duh i savladava sljedeći trenutak (mastering the next moment).

Kada ti ljudi odluče i ta njihova odluka ima tako jaku namjeru da amplituda te odluke nosi energiju koja je jača od hard-wired programa u njihovom mozgu i jača od emocionalne ovisnosti u njihovom tijelu, tada njihovo tijelo odgovara na to novo stanje uma.

Otišla sam u kupaonicu oprati zube. Već je kasno, mogla bih pasti. Pra-strah. On je dobar i čuva me, ali ne služi mi zato da konstantno živim u njemu, nego da me upozori da budem svjesna u svakom trenutku.