Je li licemjerno osuđivati one ljude koji osuđuju žene koje su rekle ne depiliranju ako mi se malo okrene želudac kada vidim njihove dlake?

Cijelo jutro razmišljam o tome. Sjećam se kako smo se u osnovnoj školi smijali vjeroučiteljici koja nije brijala noge, gledajući u njezine guste dlake koje su se nazirale kroz prozirne najlonke. Bilo nam je odvratno što jedna žena svoje dlake besramno pokazuje
drugima. Tada sam to povezivala s njezinom vjerom u boga. Zamišljala sam guste crne dlake ispod halja svake časne sestre.

Zamišljala sam boga koji je rekao ne britvicama, trakama za depilaciju i vosku. Danas se ne mučim odgonetnuti zašto naša vjeroučiteljica nije htjela brijati noge.

No činjenica je da joj se cijeli razred smijao. Nismo imali ni deset godina, a već smo „znali“ da je to nešto sramotno, nešto što je ružno i nešto što te čini neprivlačnom.

Žene moraju biti glatke i mekane. Muškarci su tada morali imati dlakave potkoljenice, ruke i prsa. Ne znam vrijedi li to i danas. Netko svoje muškarce voli mekane. Vjerujem da postoje i oni koji svoje žene vole prirodne, no činjenica je da nas od malena uče da žene trebaju biti fine. Fina žena, kako je to jučer rekla moja kolegica - blogerica Tintor, ne psuje. Fina žena ne pljuje na ulici, fina žena ne nosi poderane najlonke. Fina je žena fina na jeziku, ne podriguje, ne prdi, po mogućnosti ne obavlja veliku nuždu, glatka je posvuda, a finoću ostavlja sa strane samo u krevetu? No, i to je diskutabilno i za potpuno drugu temu.

U sedmom razredu, kada su već svima izbile grudi, svima osim meni koja sam imala dva ugriza komarca na prsima, bilo je normalno brijati noge i pazuhe. S jedne strane ženske svlačionice bile smo mi „normalne“, koje smo već uvelike zagađivale okoliš jednokratnim brijačima, a s druge strane stajala je Irena.

Irena je bila veća od svih nas, meni je izgledala kao tetka i Irena se nije depilirala. Djevojčice su prema njoj bile odvratne. Kada smo jednom prilikom išli na plivanje, jedna je grupica Irenu pitala da zaroni, dodirne stopalima pod bazena i ruke pruži prema nebu kako bi nam pokazala koliko je bazen dubok. Dok je neobrijana Irena držala dah pod vodom, mi smo joj se smijali. Smijali smo joj se jer smo bili zli i glupi. Sigurna sam da ste se i vi smijali svojim Irenama, a svima onima koji su u svom razredu bili Irena, iskreno se ispričavam.

Sigurna sam da bi me roditelji ukorili da su znali za nešto od ovoga. Kasnije sam shvatila da o Ireni mogu govoriti ružno jedino kada ne nauči, a dobije pet jer joj je djed nastavnik. Smijati se Ireni jer nije obrijana jednostavno nije OK i zbog toga se poslije škole osjećam loše. Shvatila sam još tada da nije lijepo osuđivati ljude zbog izgleda ili načina života. No moram vam priznati da mi se i dalje malo smuči kada vidim djevojke koje su svoje dlake odlučile podijeliti na društvenim mrežama iako ih ne smatram prljavicama, budalama, hippie idiotkinjama ili luđakinjama.

I gdje onda nastaje problem?

U tim se trenucima zgrozim nad činjenicom da su se neke stvari toliko duboko uvukle u mene da automatski reagiram na načine na koje zapravo ne želim. Ne želim jer mislim da je tvoje tijelo tvoj hram, a moje je moj, a svatko u svom hramu radi ono što misli da je najbolje.

Na kraju svega, moram vam priznati da se nisam brijala dva tjedna. Niti jedan dio tijela. Imam sreće što nisam najdlakavija osoba na svijetu. Sva snaga mojih dlaka otišla je u ruke, koje depiliram jer dlake na mojim rukama izgledaju ružno i neuredno. No trenutno ih puštam i skrivam ispod zimskih majica. Kažite mi onda, jesam li licemjerna kada skrivam svoje dva tjedna stare dlake, a napravim grimasu kada vidim one žene koje svoje dlake pokazuju svijetu bez srama?

O autorici:

Nekada žena, nekada djevojčica. Vjerujem u (svoje) snove, ljude i dobrotu. Iako više volim knjige, oduvijek živim u svom filmu. Moje avanture možete pratiti na blogu, instagramu i fejsu.

Fotografija: Martin Peranović