Od kolijevke pa do groba, zašto je Dora bila tak dosadna?

Sretan ponedjeljak svima koji slave, nadam se da ste se odmorili preko vikenda.

Inače mi kolumna izlazi srijedom, ali u subotu se dogodio horor s kojim mi se nije dalo čekat do sredine tjedna.

Sigurno ste pročitali na nekom portalu - u subotu je u selu Palovec u škrinji pronađeno tijelo za koje se sumnja da pripada ženi nestaloj prije 19 godina. I uhićena je njena sestra.

Ali to nije najveći subotnji horor, to je samo grozna priča o čudnim obiteljskim odnosima i jako kvalitetnom zamrzivaču koji se ne kvari.

(Normalno da je i to horor, nemojte me shvatit doslovno).

Horor o kojem pričam je izbor pjesme za Euroviziju.

Ok, možda je “horor” malo presnažan žanr, ali svatko tko je gledao će se složit da je barem u nekoliko navrata sve djelovalo kao parodija.

Što i nije toliko čudno - ljudi koji očekuju kvalitetno kulturno uzdizanje dok gledaju Doru imaju nerealna očekivanja, ali opet, ljudi koji plaćaju pretplatu smiju očekivat nešto malo… modernije?

Neki od vas ju nisu gledali, neki od vas jesu, a vi koji jeste sigurno imate cijeli dijapazon osjećaja o subotnjem spektaklu koji se čekao 8 godina.

Krenulo je lijepo - glazbena špica nas je vratila u vrijeme kad smo tek otkrili Guiliana i kad nas je Claudia Beni očarala koreografijom u pjesmi “Više nisam tvoja.”

Sjećam se kad sam Doru gledala u školskim danima - glasovalo se telefonom koji je kod nekih i dalje bio onaj na kojem moraš vrtit brojke, a ponedjeljak je u školi bio rezerviran za priču o najboljim i najgorim pjesmama.

Televizori su bili manji, a očekivanja puno veća.

Dora je tad bila sveto natjecanje na kojima su se događale stvari tipa Doris Dragović i Maja Blagdan. I Tony Centiski s minivalom i jednom od najljepših pjesama koje je otpjevao.

Prvi taktovi otvaranja Dore su me u subotu na kratko ponovno pretvorili u curicu kojoj su jedini problemi bili domaća zadaća i “kako uhvatiti pjesmu od Britney na radiju i snimit ju na kazetu od početka do kraja.”

Krenulo je dobro.

Franka je letila preko publike (bez krila) i izgledala kao milijun eura, ili barem kao da je došla iz 2019., što je davalo nadu da nas u najmanju ruku čeka moderna večer.

A onda su došle haljine, frizure i fontovi.

Bilo je dobrih stvari, bilo je loših stvari, bilo je stvari koje su meni bile dobre, a tebi su bile loše, ali sve je to stvar ukusa.

Ili neukusa, na koji svatko ima pravo.

Ima ljudi kojima je sve bilo super.

Ima ljudi kojima ništa nije valjalo.

Jedan komentar na internetu kaže: “Do subote mi je najtraumatičnije iskustvo u životu bio Domovinski rat, ali sad više nije.”

Što je pretjerivanje, naravno, ali postoje ljudi koji su stvarno istraumatizirani viđenim.

Ja nisam, ja sam negdje između “užas” i “zabavno.”

Bilo mi je par stvarno super stvari.

Luka Nižetić je SATRAO scenu. Izgledao je kao žuti marker za podvlačenje skripte, ali u najboljem mogućem smislu. On je po meni među rijetkima izgledao kao da nam je doputovao iz daleke 2019.

“Pjesma je užasna!” - meni nije, ali pjesme su uvijek stvar ukusa.

Neki se ljute na Luku jer je koristio izmišljeni jezik, ali realno, svaki jezik je izmišljen.

Ja mislim da ne postoji loša pjesma, čak ni na Dori.

Svaka je dobra za nešto.

Neke su dobre za opuštanje, neke za sviranje na plaži u Dalmaciji, neke za trash party.

Neke su dobre da samo odeš na wc dok traju… svaka ima svoj benefit.

Ja sam se zaljubila u tri žene.

Prva je mala Domenica. To je ujedno i jedina pjesma koju sam znala pjevat već na drugom refrenu, što samo pokazuje da Huljići i dalje savršeno znaju uć čovjeku u glavu. Pjesma je slatka, nekome možda i antipatična, ali mislim da se nitko ne ljuti na Domenicu, barem ne u mjeri u kojoj se ljudi ljute na neke druge izvođače.

Zaljubila sam se u nju u trenutku kad ju je Mirko Fodor na dalmatinskom naglasku pitao: “Jel imaš neki vrt s povrćem u kući?”, na što je ona odgovorila “A NIIIISAAAAN!”

Znam da je nekima to vjerojatno iritantno, ali meni je toliko slatka i lijepa, kao mali gumeni medvjedić sa zvonkim glasom. U vrijeme kad cure njenih godina pucaju od botoksa i japanskog iscrtavanja obrva, lijepo mi je vidjet curu koja djeluje “čisto.”

Btw, kad će prestat bit fora Dalmatincima govorit “ae” i “kapula”, Slavoncima “leeeega” a Dubrovčanima “groad” samo zato što nisu iz iste regije kao ti? Znamo da postoje naglasci, get over it.

To bi u Americi već odavno rezultiralo skandalom “my herritage is not your joke material.”

Ali kao što smo mogli vidjeti u subotu, ne da nismo u Americi nego Amerika praktički nije ni otkrivena.

Uglavnom, prvo lijepe stvari.

Druga osoba u koju sam se zaljubila je Beta Sudar.

Pjesma je ok, ali ona je spektakularna. Prekrasna je, vokalno vrlo sposobna i donedavno je trenirala nogomet, što je hot as fuck kad si prosječni gledatelj. I izgledala je kao iz 2019., baš kao i Luka i Franka.

Treća je Ema Gagro, koja je po meni uz Luku možda jedina koja je pojela pozornicu. Plesala je kao da joj je ugodno u vlastitoj koži, a ne kao da u sebi broji “osmice.” I ne pjeva sterilno, čuješ joj osobnost kad god zine, što kod nekih ne čuješ jer ju nemaju, a kod nekih samo zato jer ih je strah.

Bilo je još dobrih stvari.

Lorena Bućan, 16-godišnja cura koja isto ima talent žderanja pozornice svojom pojavom i glasom, što je fascinantno jer ju (malo) znam i znam da je mila, povučena djevojčica kad s njom pričaš.

Dino Jelusić, koji je svima jasno dao do znanja da MORA snimit obradu pjesme “Marija Magdalena” i to pod najhitnije hitno. On mi je bio jedan od najdražih momenata Dore, možda zato što mi njegov glas i izričaj jako pašu.

I Manntra - možda jedini tip pjesme za koji mogu reć da mi ga fali kod nas jer mi fali zločestih gitara i dijaboličnih tritonusa i bubnjara koji izgledaju kao da mogu potgat Svemir ako požele. Ja mislim da bi oni mogli požderat Eurosong svojom toksičnim zvukom (ne u lošem smislu, nego u System of a down smislu). Možda ne s ovom pjesmom, ali možda i da.

Ali mi više volimo anđele, a meni je ovaj naš anđeo bio dobar.

Volim Roka, plakala sam sto puta kad sam ga slušala uživo jer je vokalno nepogrešiv. Neki će reć i sterilan, ali ovakav tip “sterilnosti” lako prelazi u bajkovito.

Ali vrijeme je za reklame, a nakon njih ćemo se prebacit na loše stvari.

Jedna od meni najgorih stvari (ali to je samo zato što sam luda) nisu bile ni frizure, ni haljine, ni pjesme, nego FONT.

Kantautorica Elis Lovrić je izvela pjesmu koja mi se jako dopala jer ne zvuči kao “čula sam skoro isto”. Nije nešto što bi slušala na kućnom tulumu, ali lijepo je na dane kad pada kiša, a ti si doma. Ali ono što se događalo iza nje mi je bilo teško.

Na ekranima su se pojavljivale generičke pozitivne riječi tipa “love”, “home”, “life”, što možda nije najspektakularnija scenografija na svijetu, ali razumijem smjer. Lagana pjesma, pozitivni osjećaji, duboko disanje i ostalo. Ono što NE razumijem u 2019. godini je činjenica da su riječi bile napisane fontom TIMES NEW ROMAN.

Možda griješim, možda nije bio Times, ali bilo je nešto vrlo slično, nešto što je imalo “serif”, a ako postoje dvije stvari koje ne volim, to su Times New Roman i SERIF. (Guglaj šta je serif ako ne znaš, ne da mi se).

Jasno mi je da to zvuči potpuno ludo, ali ja imam neku opsesiju fontovima.

I tjesteninom - podivljam kad netko kaže “pa tak je svejedno koja je tjestenina.”

Naravno da nije - bolonjez najbolje prijanja uz spaghettine (špageti su meni osobno predebeli) i uz penne, eventualno farfalle. Ali znam ljude koji bi ga poslužili i uz “flekice”, što je tužno.

E točno tako i Times New Roman po meni u 2019. ne bi smio bit “scenografija.”

Možda zvučim analno i kao da tražim dlaku u jajetu, ali jebemu miša, čak ni u Power Point prezentacijama nitko ne koristi Times jer izgleda bezveze.

Jel puno u 2019. tražit da se scenografija ne radi u defaultnom fontu?

Zvuči preuveličano jer je to samo font, ali ne želim da je nastup koji gledam “default.”

Želim magiju zbog koje neću skinut pogled s ekrana, onakvu kakvu mi je dao Luka Nižetić.

Želim produkciju, želim koreografiju i želim font koji izgleda zainteresirano.

Ne znam, to me podsjetilo na ono kad mladenci naprave naljepnice za rakiju koju će dijelit gostima na odlasku, pa koriste zabavni font koji nije latin extended i nema Č i Ć, pa im je slovo Č, naravno, prebačeno u Times New Roman. To je tužno i okrutno.

Ali lako za font, to vide samo poremećeni ljudi.

Zašto Mia Negovetić nije otplesala koreografiju od “Više nisam tvoja” kad je pjevala “Više nisam tvoja?”

Šalim se, slatka je bila, ali svejedno, bilo bi fora da je otplesala.

Jedno malo ozbiljnije pitanje - zašto sam čula voditelje kad ih nisam trebala čut?

Neki će reć da su voditelji bezveze i nehumoristični i dosadni, s čim se ne slažem, ne zato što su bili neizmjerno humoristični, nego zato što znam kako se “piše” televizija.

Prošle godine sam vodila izbor za pjesmu Eurovizije u Sloveniji i znam da je nacionalna televizija nacionalna televizija - smije bit točno onoliko humoristično koliko je i dalje dovoljno daleko od rubnog.

Nema rubnog.

Sasvim je jasno zašto već na prvom bloku reklama, jer prema njima vidiš target.

Pastile za grlo.

Motorna pila.

Tablete za smirenje.

Sirup za kašalj.

I vaginalete za bakterijsku vaginozu i održavanje vaginalne flore.

Family values (i bakterijska vaginoza je obiteljska stvar), znači rubno ne smije bit, čak ni ako bi voditelji htjeli bit Family guy.

Zato mislim da nije fer zamjerat voditeljima ako ti nisu smiješni, jer oni nisu tu da bi TEBI bili smiješni - tu su da budu ugodni većini i mislim da su jako dobro odradili posao i nadjačali uvjete.

To što bi mi htjeli Jimmya Kimmela je lijepo, ali gospođa koju targetiraju tabletama za smirenje vjerojatno ne bi.

Uglavnom, zašto sam čula voditelje kad ih nisam trebala čut?

Prvi put sam čula Mirka kad je “prije” uključivanja u program rekao voditeljici Jeleni “ajde, ajde.”

Da izađe na stage jer je vrijeme, što je sasvim normalna stvar za izgovorit, ali mi ju ne bi trebali čut.

I Mirko bi trebao bit miran jer zna da ga nitko ni neće čut dok još ne smije.

Drugi put sam čula kad je Jelena pitala: “Sad sam ja?”

Opet, sasvim normalno pitanje koje Jelena smije postavit, ali mi ga ne smijemo čut.

I naravno, na kraju sam čula Ivu koja je (već odavno izvan kadra) rekla: “Pa nek puste matricu!” - što je sasvim normalna reakcija na činjenicu da već skoro minutu sve stoji iako je trebala krenut matrica.

Mi ju nismo trebali čut, ali jesmo, ne njenom krivicom.

I tužna sam što jesmo, jer na Dori možda ne možeš očekivat najbolje pjesme koje su se ikad dogodile, ali bilo bi lijepo da možeš očekivat da mikrofoni rade kad trebaju i da šute kad trebaju.

Jasno mi je da tehnika koji put zakaže, ali to ne umanjuje činjenicu da je cijela stvar dobila jednu ekstra “cringe” notu, koju inače očekuješ samo od nekih pjesama i koreografija.

Šta još?

Lidija Bačić.

Najveći hrvatski problem.

Meni je ona super - došla je, izreklamirala pjesmu i otišla. Pametna poslovna žena s odličnim vokalom i odličnom sposobnosti targetiranja publike. To što meni njene pjesme nisu po ukusu nije njezin problem, kao što nije ni moj - moje je da slušam što mi se sviđa, njeno je da pjeva što joj se sviđa. To je klasična ponuda i (ne)potražnja.

Jedino što mi je bilo problematično je kostim - ne zato što mislim da je neprimjeren za televiziju. Dok god je pedofilija primjerena za prebacivanje u drugu župu, a ubojstvo samo sinkopa, prozivanje za golotinju na televiziji je suvišno.

Problematično mi je to što je takav ALI SEDAM TISUĆA PUTA BOLJI kostim imala Cher u pjesmi “If I could turn back time” 1989., taman u vrijeme kad je grupa Riva rasturila s “Rock me baby.”

Ja volim Cher - mislim da je jedna od najljepših žena na svijetu, s čim se mnogi neće složit, ali to je ljepota ukusa, ne mora se nitko složit.

I nije mi jasno zašto je Cher 1989. imala bolji kostim od nekoga u 2019. To je 30 godina napretka, a Cher i dalje izgleda kao puno veći spektakl.

Lidija je brutalna žena i čak i ako ne volite to što pjeva, ne možete reć da ne izgleda spektakularno (osim ako žena njenih proporcija nije vaš tip), ali jbg, meni je u subotu izgledala manje kao Cher, a više kao hrenovke u najlonki.

I žao mi je jer mi se sviđa što je napravila - došla je na mjesto na kojem zna da ju gledaju ispod oka, ne zato da im se dokaže, nego zato da ukrade show.

I ukrala ga je, ali mislim da je mogla bolje.

Bilo bi mi draže da je uspjela bit Cher - to je jedan od razloga zašto volim Cher, jer zna pokazat srednji prst kad treba, a zna i Lidija.

A Roko?

Njemu bi dala da pjeva glavnu ulogu svakog princa u svakom Disney crtiću do kraja vremena i nadam se da će opčinit Izrael, iako se bojim da bi Izrael bio opčinjeniji fluorescentnim Lukom, koji možda nije toliko snažan pjevač kao Roko, ali je umjetnik s okom za pamtljivo.

Jedino…

Krila.

Volim Roka, divan je, ali ne mogu ta krila.

Prva stvar - ne lete.

Zašto ne lete? Ne možemo imat izraelske avione koji lete, a ni krila koja lete u Izraelu?

To bi trebalo bit pravilo krila na Eurosongu - ako imaš krila, leti.

Inače si samo Victoria’s secret.

Druga stvar - Roko ima anđeoski glas, dovoljno je, ne treba mi i ruksak za anđele.

Meni je dovoljno da se samo izgubim u njegovom glasu, krila mi samo stvaraju buku i pitam se hoće li se ikad otvorit. (I zašto se barem ne otvaraju na kraju?)

Treća stvar - lako za to što je već netko imao takva krila na Eurosongu (ni tad nije bilo prekreativno), ali i ja doma imam ista takva krila.

Crna, ali svejedno.

Moja frendica Nina doma ima ista takva krila.

Svaka cura koja je ikad za Halloween bila seksi anđeo ima ta krila.

Volim Roka, drago mi je zbog njega, ali krila su mi Times New Roman verzija kostima.

Plus, podsjećaju me na “Ivan Mikulić: Daješ mi krila”, a to je nešto na što se ne želim podsjećat.

To i “Vukovi umiru sami.”

Btw, jel može netko napravit remiks te pjesme i one “ae reko štaje” gospođe?

Bilo bi lijepo.

Uglavnom, vratila se Dora.

Meni je bila dobra i loša, ovisi kako gledaš.

Ako ništa drugo, barem nam je na kratko skrenula misli s činjenice da smo dali 40 milijuna kuna bolnici u Mostaru dok se naše rasipaju od plijesni.

I zanimljivo (ili sasvim očekivano) - ljudi se i dalje puno strastvenije bune protiv Lidije Bačić.