Spremala sam se neki dan za izlazak iz stana. Ništa posebno, samo izlazak na kavu, ali oni koji me bolje poznaju znaju da mi i za to treba vremena jer eto, nikad spremna i uvijek kasnim. Pisala sam već o tome, nije da izađem kao s modne piste, najčešće imam lak za nokte koji nije baš reprezentativan, a kosa mi je sve samo nije kao frizura iz salona… Ali sa sobom gotovo uvijek imam neki Sport Billy ruksak, super sack ili “magičnu” torbu.

Tako sam prije par dana, odjevena i našminkana, trpala stvari u torbicu i pao mi je mrak na oči. “Novčanik, ključevi, mobitel, labelo, voda. OK, to mi sve treba, rekoh si, ali kaj je sve ovo ostalo?”

“KOJI BOG, ANA?!” – izderala sam se na sebe, ali u sebi jer mačak mi je plašljiv.

“Pa idem na kavu tri tramvajske stanice dalje! Samo unutar jedne tramvajske stanice imam barem nekoliko ljekarni, trafika, drogerija…” A meni torba prepuna “ako ovo ili ako ono” stvari. I to onih negativnih “ako”. “Što ako mi curi nos, a nije već tjednima? Ako se porežem na nešto, a nemam pojma na što bih uopće mogla? Cipele me ne žuljaju, što će mi flasteri?”

Otkako pamtim smetalo mi je bakino “Joj!” čim bi ušla u kuću i spustila vrećice ili samo sjela s kauča na stolac. Uvijek je negdje istisnula tu svoju čuvenu poštapalicu, a mene je smetalo jer je tako sve zvučalo “teško” i nikad ništa nije bilo ni lijepo ni pozitivno. Doslovno se od svega radila, i još se uvijek radi, drama. Od odlazaka u dućan u nabavku, planiranja godišnjeg, pakiranja… sve je “JOOOOOJ!”.

Već više od 10 godina nosim polutvrde kontaktne leće i u 98% slučajeva kud god idem sa sobom nosim pumpicu, kutijicu, dioptrijske naočale i malo ogledalo (dakle, dodatnu torbicu za sve to) za u slučaju da mi se nešto dogodi s lećom/ama. Ako se pomakne, uleti mi nešto u oko ili me nešto treće iziritira. U više od desetljeća, ne znam je li se to ukupno dogodilo deset puta, znači manje od jednom godišnje, a ja nosim posebnu – AKO SE DESI SRANJE – torbicu čak i ako idem samo do dućana.

Mojoj baki “Joj!”, meni torbica prepuna nepotrebnih stvari, ali rezultat je isti. Obje na neki način prizivamo nesreću. Obje smo konstantno na oprezu da se nešto ružno ne dogodi i obje pušemo na hladno, a najčešće za to nema razloga.

Pa kvragu, što je najgore što se može dogoditi tamo negdje vani bez kutijice za leće? Ili bez pincete? Nisam na pustom otoku, a nije sramota tražiti pomoć, ako je neophodno. Ali ne, kontrolfrik u meni (inače najkulturniji i najljepši izraz za nesigurnu osobu) natjera me da svaki put kad izlazim iz svoje sigurne zone odnosno stana nosim pola kupaonice sa sobom, ubijam si i rame i kičmu, znojim se ispod preteške torbe, razmišljam putem do stanice ili kuda sam već krenula jesam li sve uzela sa sobom i što ako nisam (onda nastaje panika), i hrpa drugih mikro i nepotrebnih radnji za rezultat koji je gotovo uvijek isti. NIŠTA RUŽNO SE NE DOGODI.

Ili barem ništa strašno i nepopravljivo, ali najčešće se ama baš ništa ne dogodi. Osim izgubljenog vremena i živaca.

Prije par dana kad mi je konačno sijevnulo pred očima da se pretvaram u svoju – “joj!” na sve –  baku shvatila sam da nemam pravo od života očekivati pozitivne ishode i iznenađenja kad stalno prizivam nesreće i ne dam ni životu ni ljudima da me iznenade. Sve češće se pokazuje točnim da dobijemo baš ono što zaslužujemo (naravno, nemoj sad izvlačiti iz konteksta i reći da sam napisala da dijete zaslužuje dobiti leukemiju, jer ne zaslužuje) i da se onda nemamo zašto žaliti.

Ako ja stalno bivam u strahu da će mi pasti nešto na glavu i zato uvijek hodam pod otvorenim nebom, a ne ispod prozora zgrada, zaslužujem da mi padne na glavu i pod tim istim otvorenim nebom. Recimo, da ptici u letu ispadne krepani miš iz kandži ili da me barem posere. Iskreno mislim da u ovoj situaciji to stvarno zaslužujem.

Neću zaboraviti, kad sam prije par godina svakodnevicu dijelila s osobom od koje sam naučila o životu više nego iz ijedne knjige, kad je on znao u polu-šali reći da ne govorim unaprijed, npr.: “Pazi, prolit će se!” jer gotovo uvijek se to nešto i prolije sekundu kasnije, a čaša razbije. Prizvala sam to. Sad to znam i vidim.

I što je najbolje, vidim to i na pozitivnim stvarima. Prizvala sam u svoj život neke divne ljude, poslove, putokaze… I sve ću češće prizivati pozitivne i željene svari u svoj dan jer dosta mi je života na oprezu u iščekivanju potencijalne nesreće. To je samo gubljenje vremena.

Do idućeg puta, živite bez nepotrebnih “ako”, “joj” i drugih stvari na leđima.

Zagrljaj,

A.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku,vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.